Do Sultana i natrag: prijevremeni parlamentarni izbori u Turskoj

Suprotno svim predizbornim anketama islamističko-konzervativna Stranka pravde i razvitka (AKP) osvojila je uvjerljivu većinu na prijevremenim parlamentarnim izborima. AKP je dobio 3 milijuna glasova više nego na izborima u lipnju 2015., osvojio je 316 od ukupno 550 zastupničkih mjesta i moći će formirati jednostranačku vladu, baš kao što je bila želja predsjednika Recepa Tayippa Erdoğana, utemeljitelja i dugogodišnjeg čelnika AKP-a.

VIDEO: Kako se Erdoganu rizik isplatio

Neće se, međutim, ostvariti njegova druga žarka želja, a to je da parlamentarni sustav zamijeni predsjedničkim. Naravno, s njim kao predsjednikom. Da bi se to ostvarilo trebalo bi promijeniti ustav za što je potrebna dvotrećinska većina, odnosno 367 glasova u parlamentu. AKP-u, dakle, nedostaje 60-ak zastupnika. Postoji i druga mogućnost, a to je raspisivanje referenduma. Upravo je referendumom Erdoğan 2010. omogućio da se predsjednika republike bira na izravnim izborima, a ne u parlamentu. No, za raspisivanje referenduma potrebna je tropetinska većina, odnosno 351 glas, a AKP ni to nema. San o predsjedničkom sustavu Erdoğan će morati ostaviti za neka druga vremena.

Iako AKP ima mnogo dodirnih točaka s radikalnim nacionalistima oni su, baš kao i sekularni republikanci, žestoki protivnici uvođenja predsjedničkog sustava koji bi Erdoğana praktički učinio sultanom.

A sve je već pripremio. U Ankari je dao izgraditi novu, golemu predsjedničku palaču koja ima 1.000 soba, odnosno veličinom se može usporediti s dvorcem Versailles. Izgradio ga je kralj Louis XIV. koji je Francuskom vladao 72 godine i 110 dana, i to je najduža kraljevska vladavina u europskoj povijesti. Usprkos novoj velebnoj predsjedničkoj palači Erdoğan ga, ma koliko želio, nema nikakvih izgleda dostići. Louis je na prijestolje došao kao petogodišnji dječačić, a Erdoğan je za predsjednika Turske izabran 2014., kada mu je bilo 60 godina. I onda ga iznevjere birači. Na parlamentarnim izborima u lipnju 2015. AKP je osvojio 40% glasova i izgubio natpolovičnu većinu. Prvi put otkako je 2002. osvojio vlast, AKP je za formiranje vlade trebao koalicijskog partnera. Pregovori s radikalnim nacionalistima, strankom MHP, bili su dugi i neuspješni. Nakon što u 45 dana nije uspio postići dogovor, premijer i mandatar Ahmet Davutoğlu vratio je mandat predsjedniku republike. Glasine govore da predsjednik Erdoğan zapravo i nije želio koalicijsku vladu jer, u skladu s turskom političkom tradicijom, ne vjeruje u podjelu vlasti.

U Turskoj se primjenjuje proporcionalni izborni sustav, a u parlament ulaze samo one stranke koje su na nacionalnoj razini prešle prag od 10% glasova. Izborni sustav, dakle, izrazito pogoduje velikim strankama. Ne pređu li nacionalni prag, svi mandati koje su osvojili dijele se strankama koje su prešle prag.

Najvažnije su četiri stranke, koje su i jedine ušle u novi saziv parlamenta:

AKP (Adalet ve Kalkinma Partisi - Stranka pravde i razvitka)

Stranku su 2001. osnovali političari različitih konzervativnih stranaka. Iako je nastala na temeljima islamske tradicije, stranka se službeno odrekla islamističke ideologije u korist konzervativne demokracije. Ipak, u praksi zastupa mnoga izrazito islamistička stajališta.

CHP (Cumhuriet Halk Partisi - Republikanska narodna stranka)

Stranku je 1923. osnovao Mustafa Kemal Atatürk, utemeljitelj moderne Turske, i to je najstarija turska politička stranka. Prema europskim mjerilima pripadala bi u socijal-demokratske stranke.

MHP (Milliyetçi Hareket Partisi - Stranka nacionalističkog pokreta)

Ekstremno desna nacionalistička stranka koja se protivi bilo kakvim pregovorima vlade i zabranjene Kurdske radničke stranke (PKK). MHP smatra da bi se s Kurdima možda moglo razgovarati tek nakon što oni jasno priznaju lojalnost turskoj državi.

HDP (Halklarin Demokratik Partisi - Stranka narodne demokracije)

Stranka osnovana 2012. sebe predstavlja kao antikapitalističku i ekološku i zauzima se za radnička i manjinska prava. Često je označavaju i kao prokurdsku jer traži da se Kurdima priznaju manjinska prava. Prema nekim procjenama Kurda u Turskoj živi oko 14 milijuna, odnosno oni čine 18% stanovništva Turske. Druge procjene govore da bi u Turskoj moglo biti i do 20 milijuna Kurda. HDP analitičari nazivaju i turskom inačicom grčke Syrize ili španjolskog Podemosa.

Upravo je neočekivani ulazak HDP-a u parlament, na izborima u lipnju osvojili su 80 od ukupno 550 mandata, izbio AKP-u većinu. Ovaj put dobili su milijun glasova manje i imat će 59 zastupnika. Gubitak glasova tumači se kao posljedica uspješne propagande AKP-a koji je u predizbornoj kampanji HDP opisivao kao ispostavu zabranjene kurdske ekstremističke stranke PKK. Uz to, zbog obnovljenih terorističkih napada kurdskih ekstremista dio birača odlučio se za politiku "čvrste ruke" prema Kurdima koju zagovara AKP.

Uvjerljivom pobjedom AKP-a Turska je izbjegla ulazak u duže razdoblje institucionalne nestabilnosti, ali pitanje je koliko će autoritarni pristup AKP-a zaista pomoći stabiliziranju stanja u zemlji koja je duboko podijeljena na žestoke pristaše Erdoğana i jednako tako žestoke njegove protivnike.

Oporbene stranke optužuju AKP da je u predizbornoj kampanji zlorabio javnu radioteleviziju TRT i nacionalnu izvještajnu agenciju Anadolu, a privatne medije sklone oporbi onemogućavao u radu i tako utjecao na izborne rezultate. U listopadu je, na primjer, TRT predsjedniku Erdoğanu posvetio 29 sati programa, a njegovoj stranci AKP 30 sati. Oporbeni republikanci CHP dobili su 5 sati, radikalni nacionalisti MHP sat i deset minuta, a ljevičarski demokrati HDP samo 18 minuta.

Turska je suočena s nekoliko ozbiljnih izazova: rast gospodarstva ozbiljno je usporen, godinama je iznosio više od 10%, a sada je pao na 3%. BDP nije porastao od 2007. Sve su veće društvene podjele, obnovljeni su oružani sukobi s Kurdima, u neposrednom susjedstvu, u Siriji i Iraku, traju ratovi koji stotine tisuća izbjeglica tjeraju da sklonište potraže u Turskoj. Sada ih je u Turskoj više od 2 milijuna.

Za Europu i svijet važno je i to da bez stabilne vlade u Ankari nema ni pravog dogovora o zaustavljanju izbjegličkog vala koji iz Turske zapljuskuje Europu. Uvjerljiva većina u Parlamentu jak su vjetar u leđa predsjedniku Erdoğanu u pregovorima s Europskom unijom oko rješavanja izbjegličke krize. Inače, u predizbornoj kampanji, premijer Davutoğlu izjavio je kako Turska neće pristati da je Europa pretvori u izbjeglički logor. Po svemu sudeći, cijena turske suradnje bit će mnogo veća od 3 i pol milijarde eura koliko je za zbrinjavanje izbjeglica ponudila kancelarka Angela Merkel. S nekom koalicijskom vladom Europi bi možda bilo lakše pregovarati, ali turski birači su odlučili drugačije. Izbjeglice njima ipak nisu najvažniji problem.

Ocijeni članak