'Imena višnje' - Haneke na Balkanu

Pulski filmski festival otvoren je sinoć desetim dugometražnim filmom Branka Schmidta Imena višnje snimljenim u produkciji HRT-a prema scenariju bosansko-hercegovačkog književnika Josipa Mlakića.

Prije nove suradnje s Ivom Balenovićem koja bi trebala zaokružiti trilogiju o metastazama hrvatskoga društva, Branko Schmidt poželio je režirati nešto drukčije pa je matičnoj kući ponudio scenarij Josipa Mlakića čiji su književni i scenaristički predlošci na cijeni među hrvatskim redateljima. Ne čudi, jer Mlakić vrlo vješto spaja ratne i postratne nedaće s književnom baštinom Meše Selimovića, a u slučaju Imena višnje i s onom Umberta Eca pa je i ime filma parafraza kraja slavnog Imena ruže.

Kata (Nada Đurevska) i Slavko (Ivo Gregurević) vraćaju se u svoju, hrvatski barjak sugerira, ratom oštećenu kuću. Slavko je pomalo klasični patrijarhalni Balkanac, grub prema vlastitoj supruzi, tihoj i mirnoj ženi za koju je odmah jasno kako je nešto muči. Tijekom filma saznat ćemo i što, ona postaje sve više dementna, a Slavko će ljubav i osjećaje prema Kati iskazati kad već bude kasno.

Schmidt vrlo strpljivo gradi odnos između bračnih drugova, puštajući u opticaj tek detalje njihove prošlosti i posvećujući se akumulaciji zatomljenih emocija što će na kraju buknuti. Schmidt i njegova ekipa, uz sva ograničenje televizijske produkcije, vrlo vješto koriste eksterijere uz naglašavanje ekstremnih prilika raznih godišnjih doba, slično koncentričnom krugovima u Kim Ki Dukovom Proljeće, ljeto, jesen, zima i opet…proljeće

U prvom dijelu filma postoje određeni markeri predvidljivosti budućih događaja. No, mukotrpan posao dramaturške razrade iz praktički nepostojećih zbivanja, Schmidt je uspješno svladao, uz veliku pomoć dvoje velikih glumaca Nade Đurevske i Ive Gregurevića. Na kraju dobivamo finu dramu dvoje ljudi kojima je još jedino preostalo malo ljubavi i izvjesnost smrti, svojevrsnu balkansku verziju Hanekeova remek-djela Ljubav.

Ocijeni članak