Damir Matković: Kako zaustaviti Kalifat?

Tijekom prošlog tjedna samozvana Islamska država ostvarila je dvije uvjerljive vojne pobjede. U Siriji je zauzela grad Palmiru, a u Iraku grad Ramadi. Zapadni analitičari tješe se da vojni uspjesi Kalifata zapravo nisu posljedica njegove snage, nego slabosti sirijske i iračke vojske.

Islamska država u Siriji sada nadzire 50% teritorija (više od 95.000 četvornih kilometara), a režim Bashara Al-Assada oko 22%. Ostatak Sirije nadziru različite pobunjeničke skupine koje nisu povezane s Islamskom državom.

Islamisti su zauzeli i Al-Tan, posljednji granični prijelaz prema Iraku koji je još nadzirala sirijska vojska. Dakle, od ukupno tri granična prijelaza ID je zauzela dva (Al-Tan i Boukamal), a treći, nešto sjeverniji Yarroubie, u rukama je Kurda.

Područje koje je u Siriji zauzeo ID veliko je, ali slabo nastanjeno. Međutim, teritorijalno povezivanje zauzetih područja omogućava joj da ugroze Damask i Homs, dva najvažnija uporišta Basharova režima. Do Homsa je 150 kilometara, a do Damaska 230 km.

Svijet, dakako, najviše zanima sudbina Palmire, neprocjenjivo vrijednog spomenika antičke kulture. ID je ondje uvela policijski sat od 17 sati do izlaska sunca. Njezini borci imaju liste imena i adrese sirijskih vojnika i pristaša Al-Assadova režima. Sustavno pretražuju kuće i kada ih pronađu, slijedi im metak u glavu. Prvi podaci govore da je smaknuto 400 ljudi, a neki su ubijeni ritualnim odsijecanjem glave.

Pad Palmire nakon samo 4 dana borbe svjedoči i o lošem stanju sirijske vojske koja nije bila sposobna obraniti to strateški ključno mjesto. A Palmiru su branile elitne Basharove jedinice! Vojska nije uspjela obraniti ni velika plinska polja sjeverno od Palmire koja su ključna za sirijsku proizvodnju električne struje, a u povlačenju sirijska vojska ostavila je velike količine ratne tehnike i streljiva koje su sada zaplijenili islamisti.

Postavlja se pitanje zašto se u obranu Palmire, grada koji pripada svjetskoj kulturnoj baštini, nije uključilo i američko zrakoplovstvo? Treba znati da je osim po antičkim spomenicima Palmira u Siriji poznata kao mjesto jednog od najokrutnijih Al-Assadovih zatvora u kojem su strašno mučene i smaknute stotine protivnika režima svih boja, uključivši i islamiste. Pomoći obrani takvog grada značilo bi izravnu potporu Basharu Al-Assadu, a Amerikanci si to ipak ne mogu dopustiti.

Palmiru je Zapadu otkrila skupina engleskih trgovaca koja je 1691. boravila u Siriji. Pola stoljeća poslije, Englezi Robert Wood i James Dawkins proveli su prva iskapnja i o tome 1753. izdali knjigu.

Pod svojim aramejskim imenom Tadmor grad se spominje već u Bibliji. Podignut je usred pustinje, u oazi oko 230 kilometara sjeveroistočno od Damaska. Palmira je zapravo grčki prijevod izvornog imena. Na aramejskom jeziku, kojim je govorio i Isus Krist, tadmor znači palma.

Kao važno sjecište karavanskih putova iz Mezopotamije i Azije prema Bliskom istoku, Palmira se silno obogatila i do početka 1. st. n. e. i postala jedan od najvećih i najvažnijih gradova na području istočnog Sredozemlja.

Ruševine Palmire koje vidimo na televizijskim snimkama uglavnom potječu iz 6. stoljeća. Naime, u 3. stoljeću, kada je bogata Palmira poželjela i političku neovisnost od Rima, car Aurelijan je kao odgovor grad djelomično srušio, a preživjele stanovnike prognao. U 6. st. grad je djelomično obnovio bizantski car Justinijan. Dakle, ono što se danas vidi pokriva tek nekoliko stoljeća od 3.000 godina koliko grad postoji.

Početkom naše ere, a najkasnije 19. g. n.e., Palmiru zauzimaju Rimljani, ali gradu daju iznimnu povlasticu da može zadržati svoju vojsku koja je dobila zadaću patrolirati pustinjom sve do obala Eufrata u današnjem Iraku. Rimljanina je naime bilo savršeno jasno da rimski legionari ne mogu dugo izdržati u pustinji, a kamoli ondje ratovati.

Iako je bio pod vlašću Rima, u gradu je službeni jezik bio grčki, kao i posvuda u istočnom Sredozemlju. Ali svi javni natpisi bili su dvojezični: pisani su grčkim i aramejskim.

Ostaci svjedoče da je Palmira bila kozmoplitski grad, multi-kulturalan, multijezičan i multi konfesionalan. Živahno raskršće karavanskih trgovačkih puteva, civilizacija i naroda. Ovdje su se dodirivali i isprepletali elementi grčke, rimske i perzijske arhitekture i kulture. Arheološki je istražen tek manji dio Palmire. Iskapanja u posljednjih 20-ak godina znatno su obogatila saznanja o gradu u predrimsko doba.

U ranom srednjem vijeku, promjenom odnosa snaga i propašću Zapadnoga rimskog carstva, Palmira gubi na značenju i nastavlja životariti kao malo i nevažno selo u pustinjskoj oazi.

Kako bi se omogućila arheološka istraživanja, tadašnji kolonijalni gospodari Sirije, Englezi i Francuzi, iselili su 1932. sve stanovnike koji su još živjeli na arheološkim lokalitetima. Za njih je izgrađeno novo naselje koje je dobilo isto ime – Tadmor – i koje danas ima više od 60 tisuća stanovnika.

U rukama boraca Kalifata, Palmiru vjerojatno čeka sudbina ostalih predislamskih spomenika na područjima koja su osvojili: uništenje. Neke važnije artefekte sirijske su vlasti već ranije premjestile iz Palmire, a prema posljednjim vijestima, u muzeju u Palmiri borci Kalifata razbili su sve gipsane kopije, ali sam arheološki lokalitet još nisu dirali.

U Iraku, Kalifat je zauzeo važan grad Ramadi, sjedište iračke provincije Al-Anbar i u neposrednoj blizini grada napada Habbaniyah, veliku vojnu bazu iračkih snaga.

Američka strategija u borbi protiv Kalifata pokazala se potpuno promašenom. U Siriji su pokušali naoružati laičke protivnike Al-Assadova režima, ali te su skupine nepovezane i neorganizirane te često suprostavljene jedna drugoj. Uglavnom velik dio oružja spuštenog padobranima vrlo brzo završio je u rukama fanatičnih islamista.

U Iraku su Amerikanci pokušali obučiti iračku vojsku, ali i to se pokazalo potpunim promašajem. Duboke vjerske podjele i nepovjerenje većinskih šijita i manjinskih sunita smanjuju djelotvornost vojske koja praktički, unatoč američkoj zračnoj potpori, gubi grad za gradom.

U doba američke vojne nazočnosti u Iraku, lokalne sunitske milicije bile su Amerikancima pomoćne snage i to je dobro funkcioniralo. Nakon odlaska Amerikanaca, iračka vlada je sunitske milicije raspustila, a njihove pripadnike zlostavljala tako da je sada teško ponovno uspostaviti povjerenje i suradnju. Šijitske milicije koje djeluju s iračkom vojskom suniti doživljavaju kao opasnost, a ne kao saveznike u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. A bez potpore lokalnih sunitskih plemena nemoguće je očekivati vojne uspjehe u borbi protiv Islamske države.

Amerika je nedavno objavila da su njihovo i savezničko vojno zrakoplovstvo od kolovoza 2014. u Siriji i Iraku imali gotovo 4.000 borbenih naleta (akcija). Za to je potrošeno više od 2 milijarde dolara, ali uglavnom bez većih rezultata. Jedini vojni uspjesi zračnih kampanja bili su napadi na Kobane u Siriji, koji su Kurdima pomogli da obrane taj strateški važan grad uz sirijsko-tursku granicu, te u Iraku gdje je islamistima preotet Tikrit, rodno mjesto Saddama Husseina.

Zapravo, cilj većine američkih zračnih napada bila su naftna postrojenja koje su zauzeli islamisti i koji onda prodajom nafte na crnom tržištu financiraju svoj vojni pohod. Prema nekim procjenama ID raspolaže s 2 milijarde dolara, ali se ne zna koliko joj je od tog novca stvarno dostupno. Važan izvor prihoda je i pljačka umjetnina na arheološkim nalazištima. Stručnjaci kažu da su zbog nestručnog raskapanja mnogi arheološki lokaliteti nepovratno uništeni.

Koalicija za borbu protiv ID, koju su ujesen 2014. osnovali Amerikanci, razilazi se oko temeljnih pitanja. Turska želi pad Bashara Al-Assada, ali ne dopušta da američki avioni polijeću s turskih aerodroma. Saudijskoj Arabiji i zaljevskim monarhijama čini se da je važnije suprotstaviti se širenju utjecaja šijitskog Irana, nego borba protiv ID.

Amerikanci u tu borbu ne mogu sami, ali kako republikanci sada imaju većinu u oba doma Kongresa, predsjedniku Obami je teško dobiti šire ovlasti. Kongres već mjesecima odugovlači odgovoriti na zahtjev Obame da mu dopusti uporabu oružanih snaga protiv džihadističkih milicija u Siriji i Iraku. Istodobno, republikanci žestoko kritiziraju Obamu zbog mlitavog pristupa i neodlučnosti u Siriji i Iraku.

Vjerojatno je jedino djelotvorno rješenje za zaustavljanje i uništenje Islamske države vojna suradnja s Iranom, koji je već izrazio pripravnost da u borbu pošalje svoje vojnike, samo što bi ih trebalo opskrbiti modernim naoružanjem. No zbog neprijateljskih odnosa Amerike i Irana, takvo se rješenje više čini utopijom nego temeljem za vojno uništenje Islamske države.

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak