Damir Matković: Zamka izborne pobjede

Uvjerljiva pobjeda konzervativaca na parlamentarnim izborima u Ujedinjenom kraljevstvu vjerojatno je najviše iznenadila agencije za istraživanje javnog mišljenja. Naime, sve su agencije redom predviđale veoma neizvjesne rezultate, a dvjema tradicionalno najvećim strankama, konzervativcima i laburistima, ankete su dodjeljivale nešto malo više od tridesetak posto glasova. To bi pak značilo da će nakon izbora Velika Britanija ponovno imati koalicijsku vladu, a to je britanskom biraču sinonim za političku nestabilnost.

Za utjehu agencijama, pobjednička Konzervativna stranka Davida Camerona zaista je osvojila nešto više od 30,3 posto ukupnog broja glasova, ali je zbog izbornog sustava osvojila apsolutnu većinu u parlamentu: 331 od 650 zastupničkih mjesta.

Osim pravila nogometne ige, parlamentarni sustav jedno je od glavnih postignuća koje je svijetu podarila viktorijanska Engleska. Problem je što je on oblikovan u doba kada su postojale samo dvije velike stranke. Male stranke, baš kao i treća stranka po snazi, u tom se izbornom sustavu muče s opstankom na političkoj pozornici. Izborni sustav je praktičan, ali nepravedan. Načelo, koje bismo slikovito mogli opisati kao „tko prvi, njemu djevojka“, znači da je u izbornom okrugu izabran onaj kandidat koji osvoji najviše glasove, bez obzira koliko je to u postocima, i bez obzira na to kolika je izlaznost. Svi ostali glasovi propadaju.

Takav sustav pogoduje velikim strankama, koje imaju jake kandidate u svakom od 650 izbornih okruga, ali i regionalnim strankama koje svoje kandidate istaknu u samo malom broju okruga. Zorno to pokazuju rezultati ovih parlamentarnih izbora. Mala Demokratska unionistička stranka iz Sjeverne Irske dobila je 184.260 glasova i 8 zastupničkih mjesta. Liberalni demokrati također su osvojili 8 zastupničkih mjesta, ali oni su dobili 2.415.888 glasova, odnosno 13 puta više glasova. Ključ zagonetke kako je to moguće leži u činjenici da je Demokratska unionistička stranka kandidate istakla samo u Sjevernoj Irskoj, u okruzima koji su tradicionalno pro-britanski i protestantski, i izrazito protiv ujedinjenja s Republikom Irskom koje zagovaraju katolici.

Stranka za neovisnost Ujedinjenog kraljevstva (UKIP) dobila je 13% ukupnog broja glasova, ali samo 1 mjesto u Parlamentu! Škotska nacionalna stranka (SNP) dobila je 4% glasova, ali je zato u Škotskoj osvojila 56 od 59 zastupničkih mjesta i tako postala treća najveća stranka u Parlamentu. O kakvoj je disproporciji riječ govori podatak da je UKIP dobio gotovo 3,9 milijuna glasova, a SNP 1,4 milijuna. Zato male stranke, ali ne samo one, postavljaju pitanje političkog legitimiteta sustava koji tako silno iskrivljava odluke birača. Kakav je to izborni sustav koji konzervativcima, sa samo 30,3% glasova biračkog tijela, omogućava da sljedećih 5 godina potpuno sami odlučuju o sudbini Ujedinjenog kraljevstva?

Posljednjih desetljeća u Velikoj Britaniji, baš kao i u drugim europskim zemljama, tradicionalne političke stranke gube zamah, a pojavljuju se nove, uglavnom marginalne. Mrvljenje političkog spektra i nastanak malih stranaka u Velikoj Britaniji doživljavaju kao opasnost za stabilnost sustava, jer niti jedna od tih malih stranaka nema nikakav ozbiljni politički program za zemlju kao cjelinu. Oni samo najavljuju da će prekinuti s dosadašnjom političkom praksom, ali ne nude s čim će je zamijeniti. Ni Zeleni, ni UKIP ni SNP nemaju uvjerljiv gospodarski program. Dobro, malo je vjerojatno da će ikada biti u prilici na vlasti pokazati što znaju i mogu. Politički analitičari zovu ih „revolucionarima s praznim puškama“.

Ovi su izbori bili katastrofa za Laburiste. Zabiježili su najlošije rezultate još od vremena Margaret Thatcher. U Škotskoj, koja im je desetljećima bila tradicionalno uporište, SNP je laburiste jednostavno pomeo. Zadržali su samo jedno jedino zastupničko mjesto! Laburisti i inače proživljavaju krizu identiteta. Tony Blair je laburiste više usmjerio k centru dok je Ed Miliband stranku pokušavao usmjeriti više ulijevo. Nakon izbornog poraza Miliband je podnio ostavku, ali Laburiste i dalje muči neslaganje oko toga kojim smjerom stranka treba krenuti. Je li ostanak Velike Britanije u Europskoj uniji dobar ili loš izbor.

UKIP je svoju kampanju temeljio na protivljenju Europskoj uniji i zaustavljanju useljavanja jer je, prema njihovom mišljenju, broj useljenika već zaprijetio opstojnosti engleskog i britanskog identiteta. Dobili su gotovo 3,9 milijuna glasova što svjedoči da je tema useljavanja važna dobrom dijelu biračkog tijela.

Od kraja 90-ih broj useljenika silno raste. Prema službenim podacima, od srpnja 2013. do lipnja 2014. u Veliku Britaniju stiglo je 580.000 osoba, što je 10 puta više nego 1985. Golema većina useljenika smjestila se u Engleskoj u kojoj je novi dom pronašlo više od 90% pripadnika etničkih manjina u Velikoj Britaniji. Popis stanovništva 2011. pokazao je da je 13% stanovnika Engleske rođeno u inozemstvu. U 4 grada Englezi su postali manjina, a među tim je gradovima i London u kojem Englezi bjelci sada čine 45% stanovništva.

David Cameron je najavio kako ostaje vjeran obećanju da do kraja 2017. organizira referendum treba li Ujedinjeno kraljevstvo ostati u Europskoj uniji ili ne. Prva ideja o ulasku Velike Britanije u tadašnju EEZ stigla je 1961. iz redova konzervativaca, ali general de Gaulle uložio je veto na početak pregovora. Veliku Britaniju smatrao je najvjernijom saveznicom SAD i smatrao je da bi britanski ulazak Amerikancima omogućio prevelik utjecaj u Europi. Uz to, Britanci su htjeli promjene u zajedničkoj poljoprivrednoj politici, o čemu Francuska nije željela ni čuti. Laburisti su 1967. obnovili inicijativu za ulazak u EEZ, ali je de Gaulle ponovno bio protiv. Tek nakon njegove ostavke 1969. pregovori su obnovljeni i Velika Britanija je 1973. postala punopravna članica EEZ.

Od početka pregovora, bez obzira koja stranka bila na vlasti, britanska politika je protiv federalizacije Europe i jačanja političkog jedinstva. Europa je zanima jedino kao slobodno tržište. Cameron će u budućnosti morati voditi računa i o činjenici da su na izborima za Europski parlament 2014. anti-europske stranke osvojile 25% glasova.

Kako su osvojili apsolutnu većinu u parlamentu, konzervativcima ne treba koalicija s UKIP-om, ali Camerom ne može zanemariti činjenicu da je po broju glasova UKIP sada treća politička stranka Velike Britanije.

Cameron je, istina, najavio da će voditi kampanju za ostanak u EU ako od Bruxellesa dobije tražene ustupke, a posebno kada je riječ o useljavanju iz drugih članica Unije te zaštiti interesa londonskog Cityja. Međutim, ništa ne kazuje da će te ustupke i dobiti.

Njemačka i Francuska, koje će obje 2017. biti u izbornim godinama, već su objavile da ne dolazi u obzir prihvaćanje promjena sporazuma koje idu isključivo u korist Velike Britanije.

Poslovni krugovi, tradicionalni zagovornici ostanka u EU, polako gube zanos, a ako se javnost prikloni izlasku iz EU Cameron, koji se dokazao kao pragmatičar, neće imati mnogo izbora. Laburisti su razjedinjeni i oko referenduma i oko članstva u EU i teško je vjerovati da će se moći suprostaviti izlasku iz EU što je njihovo današnje stajalište.

No, u vezi s mogućim izlaskom Velike Britanije iz EU najviše problema Camerona očekuje u Škotskoj. Škoti su već poručili da Velika Britanija ne može odlučivati o njihovom ostanku ili izlasku iz EU.

Uoči nedavnog referenduma (2014.) o škotskoj neovisnosti, Cameron je škotskim biračima obećao još veću političku i financijsku autonomiju, samo da ne glasaju za neovisnost, a ista je obećanja ponovio i u predizbornoj kampanji.

Odluči li se 2017. Velika Britanija za izlazak iz EU, Škoti će raspisati novi referendum o neovisnosti i vrlo je izgledno da će na njemu pobijediti pristaše neovisnosti. Tako će u želji da umiri Englesku, koja je najvažnije uporište konzervativaca i u kojoj živi 85% stanovništva Ujedinjenog kraljevstva, Cameron možda biti uzrok njegovog raspada.

Ocijeni članak