Damir Matković: Sto godina prijepora

Ni nakon sto godina Armenija i Turska ne mogu se sporazumjeti o tome što se točno događalo od 1915. do 1922. Je li to bio genocid, kako tvrde Armenci, ili su to pak bili nemiri i sukobi u kojima su podjednako stradavali i Armenci i Turci i ostale manjine u Otomanskom Carstvu, kako to tvrde Turci? 

Neprijeporna je činjenica da je u travnju 1915. počeo progon armenske manjine. Uvečer 24. travnja 2015. po naredbi ministra unutarnjih poslova, moćnog Talaat-paše, koji će poslije nakratko dogurati i do dužnosti Velikog vezira (predsjednika vlade), uhićeno je 250 armenskih intelektualaca (svećenika, odvjetnika, profesora, novinara). Sve upućuje na to da je uhićenje intelektualaca bio dio mnogo šireg plana fizičkog uklanjanja armenske manjine u Turskom Carstvu. Upravo se Mehmed Talaat-pašu smatra glavnim organizatorom genocida, a u razradi plana pomogli su mu mladoturci, reformistički pokret kojem je jedno vrijeme pripadao i Mustafa Kemal-paša, poslije utemeljitelj moderne Turske Republike. Mehmed Talaat-paša ubijen je 1921. u Berlinu, u koji se sklonio kao izbjeglica, a ubio ga je jedan mladi Armenac koji je preživio genocid.

Turska je uoči Prvoga svjetskoga rata bila u specifičnoj situaciji. Državu je trebalo reorganizirati kako bi se pospješila modernizacija političkog sustava upravljanja. Da bi se Turska približila modelu zapadnoeuropskih država, što je bio cilj reformatora poznatih kao mladoturci, trebalo je uvesti neki oblik građanske ravnopravnosti koji bi zamijenio dodatašnji stoljetni, hijerarhizirani multikonfesionalni sustav. Ukratko, mladoturci su pokušavali odvojiti državu od vjere. Velikom dijelu muslimanskog stanovništva takva je zamisao bila potpuno neprihvatljiva jer su smatrali da bi sekularizacija izrazito pogodovala grčkoj i armenskoj kršćanskoj manjini. Suočeni s otporom, mladoturci su zaključili kako bi se reforma države mogla provesti jedino ako se prethodno uklone armenska i grčka kršćanska manjina. Grke se planiralo protjerati u Grčku, a Armence pobiti.

Izgovor za početak progona bilo je strahovanje sultanove vlasti da će Armenci potražiti savez s carskom Rusijom, koja je bila u suprotnom taboru, i tako iznutra podrivati Tursku, koja je bila saveznica Njemačke i Austro-Ugarske. Zato zbog sigurnosnih razloga Armence treba udaljiti od granica s Rusijom. U veljači 1915. iz turske vojske otpušteno je i demobilizirano 120.000 Armenaca. U travnju su počele prisilne deportacije i marševi smrti. Armenci su masovno strijeljani ili odvođeni duboku u sirijsku pustinju gdje su umirali od gladi i iscrpljenosti. Bio je to prvi genocid u 20. stoljeću. (Inače, termin genocid skovao je 1944. američki pravnik poljskog podrijetla Raphael Lemkin.) Točna brojka stradalih nikada nije utvrđena, ali većina znanstvenika slaže se s procjenom od 1,5 milijun stradalih Armenaca.

Činjenica je da su među Armencima postojale naoružane militantne grupice koje su bile spremne na oružanu pobunu protiv turske vlasti i savezništvo s Rusijom, ali to su bile zanemarivo male skupine. Golema većina Armenaca svoju je budućnost vidjela u okviru Otomanskog Carstva. Zbog šačice buntovnika, kolektivno je kažnjena cijela armenska zajednica.

Izvor sukoba Armenaca i Turaka seže duboko u prošlost, u 10. stoljeće, kada se Turci Seldžuci iz azijskih stepa počinju doseljavati u Malu Aziju i to, dijelom, na područja koja su bila dijelom srednjovjekovne kraljevine Armenije. Zapravo, u to vrijeme postojale su dvije armenske kraljevine. Druga je bila Kilikija, na obalama Sredozemlja. U doba križarskih ratova Kilikija je bila važan saveznik križara. Turci su je zauzeli u 14. stoljeću.


Armenija, koju Armenci zovu Hayastan, najstarija je kršćanska zemlja na svijetu. Kršćanstvo je ondje postalo državna vjera 301. godine. Prema predaji, armensku crkvu utemeljili su Isusovi učenici, apostoli Bartolomej i Tadija, pa se ona službeno zove Armenska apostolska crkva. Na čelu joj je poglavar koji nosi titulu catholicosa svih Armenaca. Danas tu dužnost obnaša Karekin II.

Današnja Republika Armenija otprilike je trećina povijesne Armenije, odnosno njezin istočni dio. To je teritorij koji je ruski car Nikolaj I. oteo Turcima 1828. i to kako bi kršćane oslobodio muslimanskog jarma.

Dvije trećine povijesne Armenije i dalje je ostalo pod vlašću turskog sultana. Danas je taj teritorij sastavni dio Turske i u njoj Armenaca više gotovo i nema, a srušena je i golema većina armenskih crkava, samostana i spomenika.

U Otomanskom Carstvu Armenci su bili poznati kao vješti obrtnici, graditelji i trgovci. Kako je etničkih Turaka bilo relativno malo, u sultanovoj službi mogao je napredovati svatko tko je bio sposoban i položio prisegu vjernosti sultanu. Čak nije trebao ni mijenjati vjeroispovijed, ali tada je plaćao poseban porez na nevjernike.

Armenci su, moglo bi se reći, na neki način postali i žrtve svog uspjeha. Susjedi Turci bili su jalni na bogatstvo armenskih trgovaca, iako je bila riječ od relativno malom broju ljudi u odnosu na 1,8 milijuna Armenaca u Turskoj. Golema većina bili su seljaci starosjedioci u sjeveroistočnoj Anatoliji.

Iako turski Kurdi danas pokazuju najviše razumijevanja za patnje Armenaca 1915., činjenica je da su upravo vojnici kurdske narodnosti masovno sudjelovali u strijeljanju, mučenju i progonu Armenaca. Progoni su potrajali sve do 1922. kada je Mustafa Kemal-paša zbacio posljednjeg sultana Mehmeda VI., potjerao ga u progonstvo u San Remo, i 1923. proglasio Republiku Tursku.

U progonu i pokolju Armenaca, otomanska vlada vješto je iskoristila suparništvo Kurda i Armenaca koji su se vjekovima sporili oko teritorija za koje su i jedni i drugi tvrdili da im oduvijek pripadaju. U tom tihom ratu, sultan je poticao Kurde, ali im nije dopuštao masovne zločine. Kada je turska carska vlast odlučila obračunati se s Armencima, Kurdi su dobili odriješene ruke.

Nakon što su Turcima bili vjerni i pouzdani saveznici u uništavanju Armenaca, Kurdi su doživjeli veoma sličnu sudbinu. Turci, istina, nikada nisu pokušali fizički istrijebiti Kurde, ali su im zanijekali nacionalni identitet i zabranili uporabu kurdskog jezika.

Zbog genocida i zlostavljanja, preživjeli Armenci masovno su bježali u svijet. Armenija ima danas 2,9 milijuna stanovnika, a u dijaspori ih živi 8 do 10 milijuna. U Rusiji ih ima 2,3 milijuna, u SAD 1,5 milijuna, u Francuskoj 500.000, u Gruziji 450.000, u Ukrajini 400.000, u Libanonu 230.000, a u Turskoj ih je ostalo 30.000 do 50.000.

U modernoj Turskoj i danas se smatra da je priznanje genocida jednako izdaji. Naime, čim se spomene 1915., ne može se izbjeći činjenica da je otac moderne Turske Kemal-paša Atatürk bio dijelom pokreta mladoturaka. Iako ni na koji način nije sudjelovao u planiranju genocida nad Armencima, a poslije su mu mladoturci bili ljuti politički protivnici, neprijeporna je činjenica da je Kemal-paša usvojio i provodio veći dio političkog programa koji su oblikovali mladoturci. O događajima iz 2015. u Turskoj se zato praktički u javnosti šutjelo sve do 2005. kada je organizirana prva konferencija o genocidu nad Armencima. Službeno je tursko stajalište da genocida nije bilo.

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan nedavno je izjavio: „Ako pogledamo što je naša nacija prošla u posljednjih 100 ili 150 godina, vidjet ćemo da je bilo mnogo više patnji od ovih kroz koje su prošli Armenci.“ Ipak, Erdogan je prošle godine izrazio sućut žrtvama na obje strane, kršćanskoj i muslimanskoj, rekavši da su događaji u 1. svjetskom ratu bili bolni za obje strane.

Genocid nad Armencima priznale su 22 zemlje, a najvažnije su Rusija i Francuska. No Velika Britanija i SAD još uvijek službeno ne govore o genocidu.

Njemački predsjednik Joachim Gauck prošli je tjedan prvi put izgovorio da je i Njemačka potencijalno suodgovorna za genocid nad Armencima. Turska je, naime, bila njemački saveznik, njemačka vojska bila je raspoređena u Turskoj, a njemački general Fritz Bronsart von Schellendorf bio je načelnik glavnog stožera turske vojske od 1914. do 1917. Njemački veleposlanik je odmah znao što se događa i izvjestio je carsku vladu u Berlinu, ali ona je odlučila da neće ništa poduzimati strahujući da bi u slučaju pritiska da se genocid prekine, Turska mogla promijeniti stranu i prijeći Antanti. 

Austrijski parlament, a Austrija je također tada bila saveznica Turske, usvojio je rezoluciju u kojoj govori o genocidu. I papa Franjo rekao je da je riječ „o prvom genocidu u 20. stoljeću“.

U povodu stote obljetnice genocida, u četvrtak 23. travnja 2015., u sjedištu Armenske apostolske crkve u Echmiadzinu, u najstarijoj kršćanskoj katedrali na svijetu (izgrađena je 303. godine) catholicos Karekin II. predvodio je obred kanonizacije svih 1,5 milijun žrtava genocida. To je, brojčano, najveća kanonizacija u povijesti kršćanskih crkava. Obred je simbolično završen u 19.15 kao podsjećanje na 1915. godinu.

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak