Uzaludna objektivizacija stvarnosti ili zašto volimo crtiće?

Kod kuće (Home, SAD, 2015), redatelj: Tim Johnson

Zašto volimo crtiće? To je pitanje, naravno, upućeno odraslima. Jer, postaviti ga djeci prilično je bedast čin. No, na prvi pogled gledanje crtića – doduše, ne onih "umjetničkih", nego dugometražnih, srednjestrujaških, repertoarnih, poglavito holivudskih – čini se podjednako bedastim iz perspektive životne zrelosti. Pa umjesto da svojim potomcima kupimo kokice, osvježavajuće piće, uvalimo ih u udobne multipleksove stolce i iduća dva sata gledamo svoja posla – barem jedan od roditelja redovito se pridruži svojoj djeci u svjedočenju animirane imitacije života. Povijesno gledajući, u vremenu naših odrastanja dugometražni crtići u kinima se nisu prikazivali ili su bili iznimno rijetki. Ali, mutna sjećanja prizivaju poluvremena nogometnih utakmica ili "kultnih sedam i petnaest" kada se nekim čudom u gledanju crtića vašoj malenkosti pridruživao i jedan od roditelja. I pritom se smijao na nekim mjestima koja možda vama i nisu bila toliko smiješna. Pripišimo to vječnoj djetinjoj nezrelosti vašega pretka jer...danas su stvari ipak drukčije.

Zašto, dakle, gledamo crtiće? Uzmimo, evo, za primjer recentni Dreamworksov hit "Kod kuće" što ga je režirao Tim Johnson, inače autor "Mrava" i "Preko ograde" te izvršni producent mega-uspješnog dvodijelnog "Kako izdresirati zmaja". Priča je to o malim, slatkim svemircima Buvima koji, u bijegu pred opasnim i zlim svemircima Borgovima, dolaze na zemlju, protjeruju ljude u Australiju te, zadojeni duhom kolektivizma i čvrstom rukom svoga vođe, zavladaju planetom. Izuzetak je mali Ou koji se, zbog vlastita nesnalaženja i trapavosti, teško nosi s kolektivističkim pravilima. Johnson kaže kako je priču osmislio čitajući prije spavanja svojim sinovima roman Adama Rexa "The True Meaning of Smekday". To što je, zadivljen pričom, roman nastavio čitati do duboku noć kad su mu sinovi već  sklopili oči, pripišimo Johnsonovoj spomenutoj vječnoj nezrelosti. No, infantilnost svakako ne može biti jedini i ključni razlog zbog kojega odrasli u vrijeme današnje gledaju filmove namijenjene djeci i još o njima teoretski raspravljaju, a da nisu nužno Slavoj Žižek.

Prije svega, živimo u intenzivnom "objašnjavalačko-tumalačkom" razdoblju. Čovjeka je, doduše, uvijek vodila želja za subjektivnom "objektivizacijom stvarnosti". U vremenima krize, kad se gubi tlo pod nogama, čovjek je imao snažnu želju da mu – i mimo strogo ontološkog – netko objasni događaje i procese. Najčešće su to čovjekovo smanjenje sposobnosti rasuđivanja nadopunjavale religije. Najopasnije je kad objašnjavalačko-tumalačku poziciju preuzme kakav zloduh pa, pomoću pasivizacije ljudi -  pobije na milijune. To su ona razdoblja kad čovjek svoju aktivnost prebacuje na kolektiv. I u današnje vrijeme globalne rastresitosti ljudi imaju potrebu za objašnjenjima. Tumače nam kakvi bi trebali biti majke i očevi, kakvu hranu jesti, neki se tradicionalno okreću religijama, u hordama posjećujemo predavanja na kojima se reinterpretira povijest i interpretira sadašnjost. Zbog svih prisutnih komunikacijskih kanala i šumova u njima, u svemu tražimo višeslojnost i neki drugi smisao.

Tako pristupamo i crtićima. U pravilu oni imaju jednostavnu priču kao što je slučaj i s "Kod kuće". Ta fabularna jednostavnost otvara nam mogućnost postavljanja nekih drugih pitanja. Jer, mi zapravo ne želimo jednostavnost. Pa će jedni u holivudskoj animaciji pronaći besramni američki imperijalizam, drugi će ukazivati na autorske pokušaje označavanja slobode, treći strogo teoretski tvrde kako su crtići u vehemetnoj postmodernističkoj citatnosti otišli najdalje...Ono što je sa stajališta društvenih teorija neupitno da su (američka) dugometražna animirana ostvarenja kroz cijelu svoju povijest propitavala odnos individualnog i kolektivnog. U klasičnom diznijevskom razdoblju taj je odnos obilježen snažnom prisutnošću konzervativnog i patrijarhalnog, ali je čak i u takvim postavkama individualno nadjačavalo kolektivno što je, bez prevelike metafore, značilo i prevlast liberalnog kapitalizma nad kolektivnosti socijalizma. Današnji crtići cijeli taj odnos usložnjavaju i variraju, ostavljajući tek pojam tolerancije kao neprijeporno mjesto. I u filmu "Kod kuće" pronalazimo niz sličnih eteričnih poimanja. Johnsonov film neće na podjednak način iščitati zadojeni liberali, neokonzervativci ili ideološki postmarksisti. Liberalima će lik Oua poslužiti kao potvrda načela prema kojem je pojedinac svemoguć, čak i kad nije svjetonazorski osviješten. Konzervativci će tvrditi kako Ouovi napori ne bi urodili plodom da zajednica Buva nije otkrila i kanalizirala svoje kolektivne mogućnosti. Postmarksisti bi u invaziji na zemlju mogli vidjeti kritički osvrt na američku intervencionističku politiku, pri čemu bi ljudi bili nesnalažljivi domoroci, a  Borgovi prijeteći ISIL. Takvo ideološko pozicioniranje samo je jedna od mogućnosti iščitavanja filma i više je navedeno kao primjer današnjeg objašnjavalačko-tumalačkog fenomena te je, shodno tome, tek dio odgovora na pitanje zašto gledamo crtiće.

Onaj još važniji odgovor – a koji se odnosi na veći dio gledateljske populacije - vezan je za tržišno funkcioniranje kinematografskoga. Holivudski crtići su, jednostavno, prevruća tržišna roba da bi im se tako lako odoljelo. Oni su blještavi, oni su zabavni, oni su bučni, oni su reklamirani, oni su dječji slatkiš omotan u celofan za odrasle. Upravo, u tom smislu oni su više od filma i to – sa stajališta potrošačkog društva – na puno djelotvorniji način od objašnjavalačko-tumalačkih potreba. Jer, u svijetu tržišne politike nema prevelike potrebe za "objektivizacijom stvarnosti". Još kad nam se u "Kod kuće" kao "dodana vrijednost" ponudi promocija Rihannina albuma...I sve za 65 kuna po osobi (35 kn ulaznica + 15 kokice + 15 osvježavajuće piće). A kad nakon svega u stadima požurimo na Pikettyjevo predavanje – što su ovaj tjedan učinili brojni Zagrepčani – gdje će nam se objasniti kako najbogatiji opredmećuju svoj kapital, ništa nam u toj "objektivizaciji stvarnosti" nije jasno. I zato što nam nije jasno gledamo crtiće.

P.S. "Kod kuće" je, inače, jedan solidan postapokaliptični "buddy" film ceste, ritmično režiran i maniristički animiran koji opet u prvi plan gura nužnost "svete tolerancije".

Ocijeni članak