Unatoč ili zahvaljujući socijalizmu?!

Bit ćemo prvaci svijeta (Srbija/Slovenija/Hrvatska, 2015.), redatelj: Darko Bajić

Malo je u kinematografskoj povijesti vrsnih sportskih drama. Taj filmski podžanr oslonjen je na gabarite kojih bi se, iz gledateljske perspektive, valjalo pridržavati. Ako ih se prekorači može ispasti nametljivo. Ako ih se poštuje sluti na dosadu i predvidljivost. Mjeru je teško naći, a dosta toga ovisi i o filmičnosti tematiziranog sporta. Najčešća  fabularna formula govori o "luzeru" koji će  se tijekom filma popeti na sportski tron. Takav je, primjerice, "Rocky"(1976., John G. Avildsen) kao ultimativno podžanrovsko remek-djelo. Stvari često dobro ispadnu kad se na osnovnu narativnu liniju nakaleme turbulentan privatan život ("Jerry Maguire", 1996., Cameron Crowe) ili političko-društvena pozadina ("Zaleđe", 2006.,  Jafar Panahi).

Svi spomenuti elementi više ili manje iskorišteni su u filmu "Bit ćemo prvaci svijeta" koji već tjednima puni srpska kina, a tek moramo vidjeti kako će  proći u suočavanju s regionalnom publikom. Iza filma stoji uspješna produkcijska kuća Intermedia Network zaslužna za "Montevideo, bog te video" i njegov nastavak. Oba filma imala su popriličnu gledanost, poglavito u Srbiji. Formula  očito funkcionira pa je odluka da se pokuša evocirati uspjeh jugoslavenske košarkaške reprezentacije sasvim razumljiva. Štoviše, jednakopravnija participacija naroda bivše Jugoslavije u ljubljanskom trijumfu u odnosu na – ipak, nacionalno obilježen - nastup na predratnom nogometnom Mundijalu u Urugvaju, dodatno širi potencijalni gledateljski krug. No, mnogi bi na kraju mogli biti razočarani.

Godine 1969. poginuo je Radivoje Korać, jedan od najvećih ovoprostornih košarkaša, i jugoslavenska reprezentacija je ostala bez prirodnog vođe. Taj je hendikep trebalo nadoknaditi domaćinstvo Svjetskog prvenstva te su od reprezentacije, čiji je novi vođa postao Ivo Daneu, javnost i političari puno očekivali. Ta mantra socijalističkih država – u kojima su sportske pobjede podizale društveni moral – stvorila je dodatan pritisak. "Bit ćemo prvaci svijeta" počinje na dan finala s moćnom američkom reprezentacijom, u bazi jugoslavenskih košarkaša ne Bledu. Njihova lica nije teško prepoznati čak i ako niste suvremenik te sjajne generacije. Interpretiraju ih jake regionalne glumačke snage, a zgodno je i što Krešimir Petar Ćosić i Stefan Kapičić glume svoje očeve. Kasting filma je, dakle, uistinu prvorazredan uz dominaciju Sergeja Trifunovića u ulozi osebujnog izbornika Ranka Žeravice. Film je režirao iskusni Darko Bajić, autor koji se redateljski potpisao pod kultnu seriju "Sivi dom" te dva vrijedna naslova "Crni bombarder" i "Direktan prijenos". Melankoličnom atmosferom u proslovu filma, Bajić nam daje naslutiti "luzerski" pesimizam Žeravičine ekipe. No, klasičan gabarit sportskih drama o gubitnicima što će na kraju trijumfirati, ovdje je prekršen te ga valja uvjetno shvatiti. Naime, igrati u finalu svjetskog prvenstva – pa čak i na domaćem terenu uz velika očekivanja – i nije pretjerano "luzerska" pozicija.

Ali, uskoro ćemo saznati da Tvrdić, Plećaš, Šolman, Ćosić, Skansi i društvo zapravo nisu ti šablonizirani primarni gubitnici. Tako nas Bajić i scenarist Nebojša Romčević vraćaju u Beograd pedesetih gdje upoznajemo Nebojšu Popovića (košarkaš, a potom sportski novinar), Boru Stankovića (kasnije legendarni košarkaški dužnosnik), Radomira Šepera (košarkaš pa dužnosnik) i Aleksandra Nikolića (uskoro poznati trener i Žeravičin učitelj) kako pokušavaju oformiti košarkašku momčad "Crvene zvezde". Partiji to i nije milo, KK "Partizan" već djeluje kao sportsko krilo Armije pa im određuje prismotru tajnih službi. Uskoro se u cijelu priču upliće i moćni politički dužnosnik Vladimir Dedijer kojemu Popović obećava titulu prvaka svijeta. Postaje, dakle, jasno kako su Popović i društvo prava meta filma, odnosno da su oni tu "luzeri" koji će ostvariti svoje snove. Pa iako su svaki na svoj način doprinijeli konačnom ljubljanskom trijumfu, ostaje okus svojevrsne prevare. A ta nas prevara dovodi i do pozadinske namjere autora "Bit ćemo prvaci svijeta" koja i jest najzanimljivija u cijelom filmu, ali je – gledajući strogo filmski – izvedena sumnjivo.

Bajićev film većim dijelom pliva na valu nostalgije koji u zamasima zapljuskuje postjugoslavenske države. Na stranu klicanje Jugoslaviji u samoj završnici filma – to je jednostavno bilo tako, tko tvrdi suprotno spada u davno opisane i prokazane "švercere biografija". U televizijskoj seriji "Crno-bijeli svijet", smještenoj razdoblje već ocvalog socijalizma, postoji stalno prisutan podkontekst u kojem snažno bujanje društvene i umjetničke scene, nije imalo doticaja s partijskom vlasti. To je izričitije naglašeno u posljednjoj epizodi kad glava obitelji – uslijed sukoba među drugovima – mijenja posao, a njegov sin ispraća prijatelja u vojsku u kojoj je netom i sam bio te odlazi u još jednu ludu zagrebačku noć. Svaki od ta dva svijeta imao je svoj sustav vrijednosti, oni su se mogli spojiti tek u rigidnim pokušajima partijske cenzure.

Istovjetno,stavljajući u prvi plan Beograd iz pedesetih godina, autori "Bit ćemo prvaci svijeta"trude se prikazati jedan svijet koji nije imao veze sa službenom politikom koja je u to vrijeme bila još represivnija nego osamdesetih godina. Scenografski i kostimografski to djeluje efektno (film je imao pristojan budžet), Boru Stankovića doživljavalo se kao "narodnog neprijatelja" kojem je vlast smaknula oca, no inzistiranje na mladenačkoj prpošnosti i prvim plesnjacima potpuno je nepotrebno u filmu u kojemu se već u idućim kadrovima daje do znanja kako su politika i sport bili neodvojivo povezani. U tom smislu problematično je i portretiranje pojedinih političara: Dedijer je tu ispao pozitivac, Stane Dolanc prisutan je u karikaturalnim naznakama, a slično je prošao i Josip Broz Tito koji sam samcat gleda finale Svjetskog prvenstva u polumraku nekog sobička ispijajući fina strana pića. Naravno, gledateljima taj spoj faktografskog i fikcionalnog može biti zabavan. No, što ćemo s likom OZNA-ina agenta (glumi ga Leon Lučev) koji od početnog isljedničkog podozrenja spram košarkaških pionira na kraju zapada u stanje razumljive ljudske euforije zbog sportskog uspjeha. On svakako jednim dijelom simbolizira i vlastodržački odnos prema fenomenu prikazanog na filmu, ali je još više simbol pomirbe službene politike i narodnih masa koje su, eto, vlast prezirale, ali im je dodirna točka bila zajedničko klicanje Jugoslaviji. Ili, da parafraziramo znanu izreku: "Onaj tko ima takve neprijatelje, ne trebaju mu prijatelji". Zanimljivo, i oba "Montevidea" i "Bit ćemo prvaci svijeta" – ali i neki drugi srpski filmovi - žele naznačiti povijesno postojanje jedne drukčije, građanske Srbije koja ideološki nikad nije bila uz vlast i "partizanštinu", ali je bila vezana uz južnoslavenski prostor. Takvo je stajalište neprijeporno legitimno, makoliko nam se ponekad činilo revizionističkim. Ono podsjeća na pokušaje razdvajanja antifašističkog od partizanskog pokreta što je, pak, omiljena disciplina i dijela hrvatske javnosti koja se, usput rečeno - osim u smrtno ozbiljnim ili karikaturalnim pokušajima iz devedesetih - nikad nije – pa i putem filma – pretjerano bavila odnosom građanskog i ideološki socijalističkog u ranim razdobljima Jugoslavije. Pogotovo to nije činila na eskapistički način kakav je slučaj u "Bit ćemo prvaci svijeta". Da je drukčije, možda bismo gledali i kako su izgledali početni košarkaški dani jednog Kreše Ćosića ili Rate Tvrdića.   

Ocijeni članak