Tri puta je tri puta

Kako već znate bio sam gost u emisiji Nedjeljom u dva, kod neodoljivog i sarkastičnog Aleksandra Stankovića, kako ga mi na televiziji zovemo Aco. Prije emisije nisam imao ni nervozu ni tremu jer na žalost znam da sam bolji od njega.

Znam da zvuči pretenciozno, ali to je tako.

Emisija je, s mojega gledišta, iz kolica, djelovala opuštajuće. Drago mi je da sam uspio progovoriti o nekim stvarima koje muče osobe s invaliditetom. Pokazao sam kako sustav ne djeluje i ne pomaže tim osobama. Studio na televiziji izgleda veliko, a unutra jako malo. Tako se otprilike u hrvatskom društvu osjećaju i osobe s invaliditetom – samo obrnuto. Izvana se možda čine malima, ali iznutra su velikima.

To pokazuje koliko još puno vremena treba proteći da osobe s invaliditetom imaju jednaki status kao kolege u razvijenim zemljama na koje se volimo pozivati. To je bila samo jedna u nizu emisija koja će otvoriti tu problematiku puno šire nego što je imamo danas otvoreno u medijskom prostoru Hrvatske. Ali i pokazuje da će i druge kolege novinari morati kroz svoje emisije provlačiti teme o osobama s invaliditetom.

S emisijom smo pokazali da smo tek otvorili samo neke teme, makar sam danima prije emisije na mail dobio bezbroj upita, pitanja i konstatacija ljudi te želja da otvorim nove teme osoba s invaliditetom. Na žalost nisam uspio sve ih izložiti javno u emisiji. A to su, primjerice, problematika dnevnog boravka osoba s intelektualnim teškoćama ili Downovim sindromom. Jer njihov smještaj dosada je pokrivalo Ministarstvo socijalne skrbi, a odnedavno bi trebali pokrivati dijelom roditelji iz socijalnih naknada i invalidnina i time sami financirati dio boravka svoga skrbnika. To se odnosi i na djecu koja idu u školu i koriste boravak da bi se s njim pojačano radilo kako bi lakše prošli školsko gradivo. Sve bi to bilo lijepo kad te invalidnine ne bi bile tako tanke i male pa im se onda uzima i zato što njihova djeca imaju pravo na druženje i socijalizaciju za vrijeme boravka u školama. Apsurd!

Ne znam što mi hoćemo jer hoćemo li skrivati takvu djecu, zatvorenu u vlastitim kućama, ili želimo njihovu bržu i kvalitetniju socijalizaciju i integraciju u društvu.
S time šaljemo i njihovim roditeljima lošu poruku – da njihova djeca nisu jednako vrijedna kao i sva ostala koja nemaju oštećenja ili neki oblik invaliditeta.

Najzanimljivije u emisiji Nedjeljom u dva je ispala priča o tri puta, a to je slogan za seks u Nizozemskoj jer tamo doista poštuju i cijene invalide pa ih cijene i po tome da im to omogućuju preko zdravstvene kartice.

To je očito najviše nasmijalo kako moje kolege, one koji su emisiju gledali, tako i bojim se čitavo društvo. Smiješno il ne, al neki su mi kolege novinari sutradan rekli kako bi sami sebi namjerno strgali nogu jer bi voljeli provjeriti istinitost moje tvrdnje o tri puta na tjedan ljubavnih aktivnosti.

U emisiji je prikazan i skraćeni dokumentarni film mog dragog kolege Matije Vukšića o našim zajedničkim putešestvijama po zagrebačkim invalidskim preprekama, ali i realnom životu na koji svakodnevno nailazim. To je bila priče o meni, iz moga kuta gledanja.

Nakon emisije, dobio sam puno poruka podrške i od totalno meni nepoznatih ljudi, ali i kritike od kolega, osoba s invaliditetom. To dakako prihvaćam kao konstruktivnu kritiku jer mnoge su teme ostale neotvorene, a možda je neke od njih zasmetao i humor „o tri puta“ i moj cinizam.

U emisiji Nedjeljom u dva uopće nije teško gostovati. Samo se trebate opustiti i pustiti da Vas Aco vodi. Ali isto tako, morate biti svjesni da se možete i poskliznuti ako niste dovoljno skoncentrirani. Ali, treba biti i realan kad se izađe iz takve emisije i ostati svoj, onakav kakvi ste i bili. Jer sve se u ovoj državi zaboravi u tri dana. Tako i svaka slava i gostovanje u emisijama. Al, vjerujte mi, ne smiju se zaboraviti svi problemi osoba s invaliditetom…..jer izgleda kako su ipak i na žalost, svakim danom sve veći i veći – više ih je od tri.

Pozdrav od kotrljajućeg Hrvoja!

*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak