Stoj, ne pucaj, novinar sam

Današnji blog počet ću s kolegama koji su stradali od terorista u Francuskoj. Ne znam zašto ljudi ne prihvaćaju satiru. Satira je nešto predivno. Ja se znam zafrkavati na svoj račun, da ne hodam, ali se koturam. Ili imam još jednu uzrečicu: idite vi ispred mene jer vi stojite, a ja ipak sjedim.

Jako mi je žao kolega u Francuskoj koji su mučki ubijeni, a nitko nije mislio na njihove obitelji, na djecu koju su ostavili iza sebe i njihove prijatelje. Ja sam uvijek za otvoren razgovor i mislim da ovo nema veze s vjerom. Ni s islamom ni  kršćanstvom. Kad to počnemo shvaćati onda će svaki ekstremizam oko nas pasti. Mislim da je ekstremizam kad nekog ubiješ zbog toga što je iznio svoje novinarsko mišljenje.

Inače se grozim kad u bilo kojem dijelu svijeta moje kolege novinari stradaju. Znam, sad ćete mnogi reći da smo mi novinari sami krivi za to što nam se događa. Možda neki jesu i nikad ne volim generalizirati, ali novinar odgovara za svoje izrečeno, snimljeno ili napisano. Svi se moramo staviti u okvire da ne napravimo glupost prema drugim ljudima. Sjetite se, u Hrvatskoj je bilo mnogo primjera, a nažalost i danas imamo primjera portala koji pišu sve i svašta i za to ne odgovaraju. Isto tako moramo paziti da ne povrijedimo čovjeka koji je ispred nas i njegovo dostojanstvo.

U Hrvatskoj novinari imaju niske radne uvjete u svim redakcijama. Imaju male plaće, male honorare, a jako puno vremena provode na poslu, čak nekad po 12 sati i više. To im se, naravno, u mnogim medijima ne plaća. Nego nastavljaju dalje raditi i sretni su ako dobiju slobodan dan, a o novcima da ni ne govorim – to mogu samo sanjati.

Neki mediji ne isplaćuju plaće po par mjeseci, a o honorarima da ni ne pričamo. Mislim da kad govorimo o dostojanstvu novinara moramo prvo i osnovno svakog novinara dostojno platiti za njegov rad, svaki njegov dodatni sat također platiti, ali isto tako urednici moraju stajati iza svojih novinara kad rade neke teme koje su vrlo rizične i podržati ih.



Politika se ne smije petljati u novinarstvo. Inače, politika je kriva za ovakvu medijsku scenu koja je grozna i koja je huškačka i ne sluti na dobro. Jer ako svakodnevno u tekstovima čitamo ili slušamo govor mržnje, ksenofobije i kad se novinari usude pisati o takvim temama krenu prijetnje – verbalne, pa čak i fizičke. Sjetite se slučaja Dušana Miljuša koji je pretučen. Ni danas ne znamo tko je to napravio. Tko iza toga stoji? I kako da sad naši kolege, koji tek izlaze s fakulteta novinarstva, imaju hrabrosti otvarati teme koje govore o nekim problemima i nekim mutnim poslovima pojedinaca u društvu? Tko će njih zaštititi? Tko će im reći – bravo? Dobar tekst, dobar prilog, dobra radijska reportaža? Nažalost danas više nemamo kritičnih medija jer mediji imaju čak tri varijante zašto ne mogu biti slobodni i otvoreni, a to su politika, korporacije i autocenzura.

Što je od tog troje najopasnije? Sve je opasno. Politika, jer mora biti servis građana, a novinari se moraju odlijepiti od politike kako bi mogli kontrolirati političare. Korporacije su opasne za privatne medije jer, ako uzmeš reklamni blok neke korporacije, onda moraš paziti kako ćeš nešto o njoj prikazati. A onda kad si vezan ugovorima s više korporacija onda ti novinari ne mogu biti slobodni. Privatni mediji bez kapitala ne mogu funkcionirati i ne mogu imati kvalitetan program. Tako da je to jedna sendvič-situacija.

Autocenzura je bolest novinarstva i bolest pojedinih kolega novinara, ali isto tako problem koliko će im tko staviti u džep. Tako se novinari onda sami cenzuriraju i teško im je biti otvoren i objektivan. To je pogotovo izraženo u malim mjestima i sredinama jer ih svi poznaju – od poštara do tete u dućanu. Tako da im je teško neku temu koju vide u mjestu objektivno i otvoreno obraditi do kraja.

Što bi trebalo po tom pitanju raditi? Prvo i osnovno država bi trebala donijeti nove zakone o medijima gdje bi ograničila političare i političke stranke da utječu na sve vrste medija i da puste objektivno i slobodno istraživanje i propitivanje svih stvari u društvu. Drugo, korporacije ograničiti koliko financijski smiju uplaćivati u medije te ne dozvoliti da utječu na uređivačku politiku bilo kojeg medija. Autocenzura novinara se vrlo lako rješava tako da se svakog novinara za njegov rad dostojanstveno plati i da on od svog pisanja, komentara, priloga ili dokumentarne priče može normalno živjeti. Isto tako i da urednici stoje iza svojih novinara i da ako treba izađu u javnost ispred svog novinara te ne dozvole da nitko utječe na njegov rad.

Znam da ćete vi koji čitate ovaj blog reći da je Hrvoje kao Antun-tun ali nije ni u velikim razvijenim zemljama puno bolje kad je riječ o novinarstvu. Sve je to tu negdje.

I za kraj: bez brige, ja znam da je ovo mediteranska zemlja, ali balkanskog štiha. Rođo, dođi do mene i vid´ nu mene, ajd napiši o meni i mom selu. Tako vam to na kraju bude. Pozdravlja vas vaš kotrljajući Hrvoje nadajući se da ga teroristi neće napasti.




*iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a

Ocijeni članak