Solidarnost na cesti

Iako nemam vlastiti automobil, nakupila sam popriličan broj kilometra vozikanja u ulozi desne ruke vozaču. U Argentini je normalno prijeći i tisuću kilometra u komadu dok, po mojem suvozačkom iskustvu, u Hrvatskoj dnevna kilometraža ne prelazi petstotinjak – osim ako je riječ o profesionalcu.

Rekla bih da se u Hrvatskoj vozi kulturnije nego u bilo kojoj zemlji Južne Amerike gdje sam bila. Glavna je razlika ta da se ovdje vozači drže svoje trake, te poštuju semafore i pješačke prijelaze. Naravno da ima i onih neodgovornih, ali su na svu sreću u manjini.

Put do psića

Neki dan me nazove frendica da idem s njom do Pokupskog Cerja, nekih 45 km od Zagreba. Ondje je sklonište za životinje i u njemu štene koje će udomiti njezina mama, nastanjena u Karlovcu. Novog će ljubimca preuzeti u Zagrebu, pa ga moramo najprije preuzeti nas dvije.

Iako mi se zbilja nije dalo ići, znala sam da moram biti s njom u tom trenutku kako bih je spriječila da uzme još kojeg psa, jer jednu četveronožnu ljubav već ima. Velika je ljubiteljica životinja i aktivistica za njihova prava, stalno angažirana oko udomljavanja onih napuštenih.

Avantura na povratku

Preuzevši psića, krenule smo prema Zagrebu. Negdje na petom kilometru iz čista mira nam je pukla prednja guma. Kako je sporo vozila lokalnon cestom, vozačica je uspjela sigurno zaustaviti auto. Pogledale smo se u nevjerici, ali čim smo izašle iz auta prišli su nam susretljivi prolaznici. Momci su se odmah uhvatili posla i zamijenili gumu.

No problem nije bio u gumi već u amortizeru, pa smo bile prisiljene pozvati vučnu službu. Čekanje je trajalo dva sata. Moj mobitel s baterijom pri kraju, a njezin u rommingu, te činjenica da smo zapele same na pokrajnjem putu okruženom šumom, prizvalo nam je sjećanje na sve horor filmove koje smo ikad pogledale.

Vozači za vozačice

Naš prvotni strah ubrzo su ublažili ljubazni prolaznici. Bez pretjerivanja mogu reći da je svaki drugi auto stao pored trokuta na cesti, a svaki uz dvije žene same u pokvarenom autu. Svi su si prolaznici dali truda ne bi li nam pomogli i detektirali kvar, tako da smo do dolaska vučne službe znale točno u čemu je problem. Bila je to prava vozačka solidarnost.

U Argentini vam ne bi na pamet palo zastati pored nekoga na cesti. Čak kruže upozorenja na društvenim mrežama kako je upravo to jedan „modus operandi“ lopova. Zaustavite se kako biste priskočili upomoć, a na kraju budete opljačkani. Nesigurnost i lopovska mašta uništili su ljudski instinkt za pomaganjem drugima. Tužno, ali istinito.

Spašeni pas - ljudski spas

Dakle, mi smo išle spasiti ono dražesno stvorenje iz azila, na kraju je ispalo da je taj psić nas spasio. Naime, moja frendica često putuje od Zagreba do Karlovca. Da joj se ovaj kvar dogodio na autocesti, kojom bi sigurno krenula dan kasnije, kraj priče sigurno ne bi bio ovako sretan. Sreća da je sporo vozila. I da još ima onih koji nisu ravnodušni prema tuđoj nevolji - bilo da je u pitanju čovjek ili životinja.

______________________________________________________________________________
Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.

Ocijeni članak