Stara godina je gotova

Stara godina je iza nas. Kakva je bila za osobe s invaliditetom? Iskreno rečeno - loša. Zašto mislim da je loša? Pa imali smo par loših odluka Vlade i gospođe ministrice Milanke Opačić.

Nekima je ukinuta socijalna pomoć. Pravedno ili ne, ne znam. To će pokazati vrijeme. Mislim da u zemlji u kojoj kopaju po kantama za smeće i traže hranu da prežive, trebalo bi jako paziti kome se i kada ukida bilo kakva naknada. Osobe s invaliditetom jako teško žive. Žive na granici siromaštva, ali to baš nikoga ne dira, a nismo napravili nikakve druge oblike rada, na primjer dobrovoljnog pa da za njega dobiju neku naknadu od koje bi mogli pristojnije živjeti.

Mislim da je ključ svega za osobe s invaliditetom kvalitetno obrazovanje,  ali ono im se mora omogućiti. Moraju imati pravo na asistenta da mogu pratiti nastavu ili predavanje, da mogu jednako sudjelovati jer nemojmo zaboraviti osobe s invaliditetom imaju neka ograničenja poput perceptivnog, vizualnog, motoričkog i zato im treba pomoć.

Vlada RH u tom pogledu u ovoj godini nije pokazala puno sluha prema osobama s invaliditetom, što dokazuje da smo još uvijek slabi i da nas još uvijek ne uvažavaju kao jednake osobe. Mnogo je javnih ustanova koje nisu pristupačne osobama s invaliditetom, mnogo njih nije u radnom odnosu ili bilo kakvom drugom odnosu koji se karakterizira kao radni odnos, na primjer vanjski suradnik ili autorska djela. S time pokazujemo da smo još jako daleko od jedne Nizozemske, Finske, Njemačke i nama bliske Austrije. Moramo biti glasni i jasni, moramo znati što želimo, ali ne smijemo kukati. Nije ni zdravim ljudima u Hrvatskoj lako naći posao ili lako se obrazovati. Pa ljudi i dalje guraju, traže i ne daju se. Tako i osobe s invaliditetom u svim nepravilnostima s problemima prema barijerama i prema prijevozu. Jer nemojmo zaboraviti, nije samo Zagreb mjesto u kojem invalidi mogu živjeti. Treba živjeti i u ostalim dijelovima Hrvatske. Grad Zagreb ima riješen prijevoz za osobe s invaliditetom, ali moramo riješiti i druga mjesta i gradove da osobe s invaliditetom imaju jednaka prava na prijevoz, obrazovanje i zapošljavanje.

Osobe s invaliditetom, kao što sam rekao, ne moraju biti privilegirane, ali isto znam iz svog sjedećeg stava da osobe s invaliditetom ne žele nikakve privilegije za sebe osobno, nego da žele obrazovanje, zapošljavanje i normalan život. Uvijek kad pišem blog sjetim se osoba s invaliditetom koje žive u nekim malim mjestima i kako oni u svojim mjestima uspijevaju živjeti i funkcionirati i biti dio društva. To je jako teško jer mala mjesta su još uvijek nepristupačna u svim segmentima života - kad morate frizeru, u kupovinu, kad ustvari hoćete normalno živjeti svoj život - vi imate problem. Zašto je to tako? Zato što je lokalna politika kao i državna, i nema tu svijest prema osobama s invaliditetom. Svijest se pojavi, što je žalosno, tek kad se nekom od političara u obitelji rodi ili dogodi dijete s poteškoćama u razvoju ili starija osoba koja će završiti u kolicima zbog moždanog udara. Tada se upali lampica - blink. I onda tu krene cijela priča. I onda ta osoba u samom svom mjestu kreće u akciju da bi što više pomogla osobama s invaliditetom. Organizira humanitarne akcije da bi se nekom napravila rampa, da bi se nekom prilagodilo radno mjesto ili da bi se nekom kupila invalidska kolica.

Mi u Hrvatskoj imamo jako dobro napisane zakone, ali problem je njihova provedba, ali i nadziranje same provedbe. Onda ima i izigravanja zakona, pravilnika i svega ostaloga. I onda, što je najžalosnije, pokazuje se da se misli da su osobe s invaliditetom glupe i da ne čitaju zakone i provedbene akte.

Sjetite se, ove godine smo radili u Hrvatskoj uživo priču o osobnim asistentima. Ali bilo je tu niz drugih priča - o primjerice djeci s Downovim sindromom. Stalno imamo takve nekakve priče gdje moramo gurati sustav da radi ono za što je plaćen i za što se odnosi u zakonskoj regulativi. Kad se samo sjetim zapošljavanja ili školovanja osoba s invaliditetom i problema s njihovim asistentima, kada se dogodilo po tko zna koji put da su sustav gurali roditelji te djece i da su pisali projekte za osobne asistente, da bi tek krajem ove godine svi ti asistenti bili zaposleni. Jer se igrala malo lokalna, malo državna razina - nije moje, nego je tvoje. Kao da su se igrali gumi-gumi ili graničara, baci ondje uhvati ovdje. I opet nije imala država novca, nego smo izvukli novac iz europskih fondova, ali opet nismo riješili stvar do kraja. Jer sljedeće školske godine dogodit će se isti problem, tko će opet platiti osobne asistente? Glavno da u državi ima novca za raznorazne agencije, javne nabave, da ima isto tako za luksuzne automobile, ali nema za osobe s invaliditetom, nema za kolica, nema za ono što je najbitnije u državi, a to je obrazovanje osoba s invaliditetom i svih drugih.

Tu se pokazuje zašto ne možemo naprijed nego nazad. Zato što gospoda političari prvo moraju namiriti sebe pa onda vidjeti što će sa svima nama drugima. Ali isto tako se moram složiti i sa svojom kolegicom Božicom Ravlić koja je neki dan napisala izvrstan tekst o Udrugama i Savezima koji brinu o osobama s invaliditetom, koji već godinama žive na državnim jaslama, a ponašaju se kao pijavice koje samo sišu krv, a za osobe s invaliditetom nisu napravili gotovo ništa.

I za kraj želim vam sve najbolje za Božić i Novu godinu, puno dobre hrane, pića, novaca i ljubavi!

Ocijeni članak