Ništa nije moja briga!

Neki dan sam nosio kameru i stativ prema službenom vozilu razmišljajući što da pitam fizičara Nikolu Biliškova s Instituta Ruđer Bošković koji se igra materijalima za pohranu vodika u čvrstom stanju dakle grunta kako da u H2 vozilima ne budu teški spremnici pod pritiskom od 200 atmosfera.

I iz oblaka moje znanstveno-laičke nesamouvjerenosti povukao me osmijeh kolege tonskog snimatelja koji me voli nasmijavati dok slušam odgovore nerazgovjetnih sugovornika tijekom intervjua i koji je prilazio svojim autom. Mahnuo sam mu da parkira na mjesto mojeg službenog vozila a njegov se osmijeh pretvorio u samilosno-prijekorni pogled kad je vidio da nosim snimateljsku opremu: „Dobro zakaj si to radiš? Ti štediš a drugi će trošiti!“ I nije baš posve u krivu, radio sam taj dan poslove vozača, snimatelja, tonskog snimatelja i novinara… i istina je da nisam za to dodatno plaćen…i točno je da ne bih trebao iskušavati svoj umjetni kuk s teškom opremom. Ali…

Kad sve to radim osjećam neku strast prema poslu. Nešto što me gura i kad posao završi. Nešto što informatičari pa prema njima i psiholozi-blefolozi zovu driveri prema onim malim programima za pokretanje drugih programa na našim računalima. Što je to što nas pokreće? Možda dobre stvari koje nam se dogode ili neki izazovi, nešto što nas vabi da sami sebe začudimo?

Problem je što su ljudi oko mene uglavnom toliko razočarani da ne vjeruju da je nešto dobro za što je mislim da je tako. Evo recimo neki dan pokrenut je Eko tim na HRT-u čiji sam i ja član. Mnogo mojih suradnika na poslu a i jedan dio javnosti uglavnom povezuju HRT s nekim skandalima koji su nažalost jedini povod da nas negdje spomenu. A Eko tim zaista ima dobre namjere: treba predložiti mjere energetskih ušteda, načine kako da uvedemo obnovljive izvore energije, kako da nađemo novce za to izvan pretplate i prihoda od marketinga, kako da potpuno ozelenimo svoje poslovanje, pokažemo društvu da se iskreno zalažemo za javne vrijednosti a ne samo da prozivamo druge da se toga ne drže…

Sredinom siječnja u jednom studiju HRT-a održat ćemo edukaciju zaposlenika o energetskim uštedama. Nalijepit ćemo podsjetnike o energetskim uštedama, na svako računalo, pored svakog prekidača, pored svake slavine. Počet ćemo skupljati PET i ostalu ambalažu a od prikupljenih sredstava i uz pomoć Fonda za zaštitu okoliša postavit ćemo solarnu elektranu koja će smanjiti naše troškove za električnu energiju, smanjiti naš utjecaj na okoliš…i još mnogo toga.

No to nam neće uspjeti ako ne počnemo ljude nagrađivati zato što štede. Ako zaposlenici ne pomisle da mogu nešto naučiti što im može pomoći u njihovoj privatnoj svakodnevici. Već to da nekog istaknemo kao najboljeg u tom području među nama, nekog tko će riješiti naš ekološki kviz na internom internetu, možda to razuvjeri ljude koji govore: To nije moja briga, to nije moja tvrtka, okoliš nije moj problem…Kako na HRT-u tako i u cijeloj zemlji, kako u vezi energetskih ušteda tako i u vezi svega ostalog.

Možda je to dobar početak – bar reći tko su najbolji među nama, oni koji uspijevaju dobro izvući iz drugih… i onih teških i razočaranih pa i zločestih, onih koji su ipak nekad o nečemu sanjali, koji su nekad pustili da ih vodi strast ili ni ne slute kako to može biti dobro.

P.S. Neki dan bio sam u Javnoj ustanovi za zaštitu prirode - Međimurska priroda  u Križovcu pored Murskog Središća. Tamo je ravnatelj Siniša Golub otvorio solarnu elektranu koju je poklonio Svjetski fond za zaštitu prirode WWF. Time je Međimurska županija kao vlasnik te ustanove pokazala što je održiva proizvodnja energije a usput plaća i manje za električnu energiju. I HRT je javna ustanova.

Ocijeni članak