Dan poslije Dana sjećanja

Baš jučer me jedan šesnaestogodišnjak pitao zašto bi netko ostao živjeti u Hrvatskoj ako ima priliku otići van. Ili zašto bi se vratio u ovu zemlju nakon života u inozemstvu. Odgovorila sam da, unatoč sveprisutnom i gorkom nezadovoljstvu, netko mora i ostati ili vratiti se, ako želimo vidjeti promjene. Da moramo biti ustrajni u nastojanjima da stvorimo bolju državu jer to nitko neće učiniti umjesto nas. No, znam da ga nisam uvjerila. Zapravo nekako nisam ni sama vjerovala u svoje riječi.

Nije to zbog šestogodišnje recesije, dnevnih i gnjusnih političkih prepucavanja, korupcijskih afera, nepotizma, moralnih lažnjaka. Smatram da smo svi, sasvim generalno gledajući, dobri, pošteni, suosjećajni, brižni ljudi koji su sposobni na jedan dan staviti druge ispred sebe. Pa, iako smo svi dali sve od sebe da održimo dostojanstvo, ipak mi se u toj slici ukazala jedna pukotina koja se lagano širi po platnu.

Tišina i ništa više

Svega je jučer bilo ispod lakirane površine u i o Vukovaru: politike, podjela, pobjeda ovih ili onih, medijskog bombardiranja tim istim temama, neprimjerenih Facebook i Twitter statusa. Samo nije bilo dovoljno tišine – na taj jedan dan kad bi čitava zemlja trebala utihnuti pod težinom bolnog pada grada na Dunavu. Poželjela sam stisnuti mute na sav taj žamor oko sebe i na vlastite misli. Vjerujem da to obitelji žrtava osjećaju svakog dana, u nezamislivo jačem intenzitetu.

Poželjela sam jučer ne osjećati nimalo mržnje i netrpeljivosti nego samo ljubav i dobrotu koju su zaslužili svi oni koji su u to ime nastradali. Da se ne ugura u centar nitko od nas koji smo ostali za njima, zahvaljujući njima. Da u jednostavnom ljudskom zajedništvu i tišini odamo počast žrtvama Vukovara, Škabrnje, cijelog Domovinskog rata.

"Posebna čestitka"

Moje tmurno raspoloženje dodatno je pojačala posebna čestitka iz susjedstva s potpisom ultranacionalista Šešelja – supotpisnik Haaški sud. Ne podliježem teorijama urota i medijskom senzacionalizmu, barem se trudim (i naivno mislim da uspijevam). Ne vjerujem da je namjerno pušten privremeno na slobodu baš u ovo doba godine kako bi se nekome napakostilo.

Ali ako je taj potez bio slučajan, začuđujuća je i gotovo nevjerojatna netaktičnost, nepromišljenost i neosviještenost te institucije s obzirom na činjenicu da bi trebala imati uvid u sve što se događalo na ovim područjima u 90-ima – i na koncu biti pravedna.  Ne znam, možda im je bilo dosta slušati zloćudna trabunjanja pa su uzeli odmor. Ali zašto baš sad?

Pomoći samima sebi

Što, pak, mi možemo učiniti u toj situaciji? Možemo osuditi sve otrovne strelice koje je dotični ispalio uz glasan pljesak istomišljenika, slati pisma Haaškom sudu i dogovarati razne rezolucije Europskog parlamenta, te ga jednostavno pustiti da tone sve dublje i dublje. Ovako, njegove su riječi ćorci.

A mi? Mi se okrenimo samima sebi, pomozimo samima sebi – pokušajmo raščistiti i raskrinkati sve one koje su učinili zlo i saznati sudbine onih kojima i danas nemamo gdje zapaliti svijeću. I onda krenimo dalje, ne zaboravljajući, jer onda ne bismo ništa naučili.  Nakon 23 godine zadnji je tren da nepodijeljeni krenemo dalje, prihvatimo jedni druge sa svim našim različitostima, i poradimo na razvoju ove zemlje u svakom pogledu. Učinimo je poželjnom za ostanak...ili povratak. 



-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Otkrivanje novih i zanimljivih mjesta, ljudi i događaja pričinjava mi veliko veselje, a još više me veseli kad ta otkrića mogu podijeliti s drugima – upravo tomu služi ovaj blog. Pri tome, kao jedna od Njemica u međunarodnom programu Hrvatskog radija Glas Hrvatske, posebno želim njemačkim govornim područjima približiti našu zemlju sa svim njezinim zanimljivostima. Stoga na stranicama Glasa Hrvatske možete pronaći njemačku verziju bloga.

Ocijeni članak