Koja je veza između državnog proračuna i meteorološke prognoze za jučer?

„Kad upadneš u rupu, najvažnije je prestati kopati.“ Nisam to izmislio ja, nego Warren Buffett. I nije baš mislio na kreatore hrvatskih gospodarskih politika. Ali je primjenjivo. Slogan bi trebalo polijepiti po svim ministarstvima i uredima državne uprave. Naime, ishitrene mjere i kratkoročna rješenja samo produbljuju rupu. I zbunjuju sve ostale koji nešto rade. Nekako mi se čini da Vlada nije baš potpuno razumjela Buffeta.

Istina, radikalnih reformi do kraja mandata neće biti. Malo će balansirati oko minimalnog rezanja socijalnih prava, nanovo vas zadužiti, metodološki uljepšati statistiku i svim silama pokušati odgoditi korektivne mjere Europske komisije. Bez ikakvih stvarnih strukturnih promjena tehnički tako mogu voziti do kraja. Jedina nezgodna nuspojava ovakve gospodarske taktike bila bi opći potop krajem sljedeće godine. Na to stalno upozorava Bruxelles. Trebate li zbog toga biti zabrinuti? Hmmm...zapravo nema smisla biti deprimiran.

Umjesto bavljenja prošlošću, usredotočite se na ono što vas čeka. Tako rade svi mudri i/ili lukavi ljudi. Distinkcija između mudrih i lukavih je u dosegu njihove brige za opće dobro. Dakle, u ovom slučaju nevažna. Svi znamo da nas čeka financijski zid u koji će udariti javne financije. A s njima i svi mi. Rješenje za proračunski deficit i javni dug do sad se tražio u povećanju poreza. Razlog je jednostavan... Političarima je teže smanjivati javne rashode nego povećati poreze jer se porezi odnose na brojne i prilično raspršene ekonomske subjekte. Oni se teško organiziraju u interesne grupe koje bi se oduprle odlukama Vlade. Zato svaka vlast voli poreze, a pogotovo PDV.

No, rast poreznog opterećenja više ne može spasiti proračun. Jednostavno, ne možete skupiti dovoljno. Na protočnom bojleru javnih financija trebat će jako zavrnuti pipu. To se stručno zove fiskalna prilagodba smanjenjem javnih rashoda. Nju je puno teže provesti od povećanja poreza jer zadire u prava užih interesnih grupa koje se lakše i brže organiziraju u njihovoj obrani. Trenutačno je zanimljivo promatrati kako su neki u tom interesnom djelovanju spretniji od drugih.

Naime, kad razgrnete medijsku buku i spinove razvidno je da se oko toga vrte apsolutno sva važna hrvatska „politička pitanja“. Domoljublje, opći interes, briga za stabilnost političkog sustava i pravednost samo su dekorativni ornamenti koji bi trebali skrenuti pozornost javnosti sa stvarne svrhe prijepora, a to je - pravo na tuđi novac.

U tom svjetlu treba promatrati ponašanje aktualnih političara glede izmjene izbornih pravila. Radi se zapravo o gospodarskom potezu očuvanja njihovih radnih mjesta i stečenih prava upravljanja novcem poreznih obveznika. Prepuste li da građani to reguliraju referendumom stvari bi mogle izmaknuti kontroli. Zbog toga se Saborski Odbor za Ustav vrlo brzo usuglasio oko pet prijedloga izmjene izbornog zakona. Složno su zaključili da nije vrijeme za ideološke podjele među strankama nego za očuvanje ceha.

Slično je i s ostalim socijalnim grupama i sindikatima. Fenomenološki gledano branitelji su ispali financijski prosvjećeniji od liječnika. Djeluju preventivno, a ne štrajkom nakon što se odluke donesu. Shvatili su što znači fiskalna konsolidacija i rezanje rashodovne strane proračuna pa svoja prava žele ugraditi u ustavni zakon. Računaju da će nakon izbora, u bilo kakvom budućem odnosu političkih snaga, biti nemoguće skupiti dvije trećine glasova za njihovo ukidanje. Pa kad dođe do strašnog financijskog suda, u kojem nitko neće rezati prema pravednosti, nego prema političkom oportunitetu, nek skidaju prava drugima, onima koji se nisu na vrijeme ustavno osigurali.

A financijski zid sve je bliže. Vrijeme izmiče. Držite leđa uza zid i skupite svaku kunu po putu prije velikog obračuna sljedeće godine. Kaos u državnoj blagajni mnogo je veći nego što se čini. Vlada i Ministarstvo financija više nisu u stanju ispuniti čak ni formalne pretpostavke Zakona o proračunu. U sadržaj i kvalitetu budžetiranja uopće ne bih ni ulazio. Broj dosadašnjih rebalansa govori sam za sebe.

No doista je anegdotalno da Vlada Strategiju za 2015-2017. i Smjernice ekonomske i fiskalne politike za isto razdoblje donese na telefonskoj sjednici tek 7. studenog?! Sad bi, u skladu sa Zakonom, proračunski korisnici, od ministarstava pa sve do jedinica lokalne samouprave, na temelju tih dokumenata trebali sastaviti popis svojih razvojnih planova, financiranja, želja i potreba za državnim novcem te prijedloge vlastitih proračuna dostaviti Ministarstvu financija. Do kad? Zakon kaže najkasnije do sredine rujna?! Ali to je bilo prije dva mjeseca? Točno. Strategija je morala biti donesena do sredine svibnja, a Smjernice do sredine lipnja. Ali nisu. I što ćemo sad? Ništa. Smjernice donesene u studenom imaju istu upotrebnu vrijednost kao i kupaće gaće zimi.

Manji je problem što su Vlada i Ministarstvo zakasnili i prekršili Zakon o proračunu, a veći što sada smjernice nemaju nikakvog smisla jer prema njima proračunski korisnici neće stići slagati proračun. Jer nemaju vremeplov. Naime, državni proračun mora u Sabor do 15. studenog ma što god u njemu pisalo. Koliko će ozbiljan i realan taj najvažniji financijski dokument jedne države biti? Procijenite sami.

Mene i dalje muči filozofsko pitanje: Kako se nešto uopće može nazvati „smjernicama“ ako se odnosi na ono što je već prošlo? Zamislite da Vakula daje prognozu kakvo će vrijeme biti jučer?!

Je li vam sad jasnija Buffettova rečenica s početka priče?

Ocijeni članak