Papirologija

Po treći put u dva dana našao sam se u istom biokratskom uredu. Nisam bio sasvim siguran čime se tamo zapravo bave. Jedva sam razumio što mi je samom činiti. Čekao sam u redu, kao i svi drugi, stišćući nabubrelu fasciklu, iz koje su gotovo izlijetali papiri. Nadao sam se da ovaj put imam sve potrebne dokumente.

Život u Hrvatskoj obložen je službenim dokumentima. Neki su potpisani, drugi pečatirani, treći potpisani i pečatirani. Tu su i potvrde o plaćenim računima koje treba čuvati. A onda i papiri nestandardne veličine, koji se vrlo lako zametnu, a morate ih predati na liječničkom pregledu zakazanom za šest do osam mjeseci. Papir je srž života u Hrvatskoj. Bez odgovarajućih dokumenta, birokratski, vi ste mrtvi.

Gluhi telefoni

Zašto, dakle, Hrvatska može imati jedan od najvećih birokratskih aparata u Europi, a vi i ja smo dužni voditi računa o tome gdje su svi naši dokumenti? Osobito kad većinu tih papira samo prebacujemo iz jednog birokratskog entiteta u drugi. Mislim, ako na svom mobitelu mogu ostvariti besplatan video poziv iz Hrvatske u Oklahomu, ne mogu li dva adminitrativna mastodonta u istoj zemlji, pod istom vladom, u istom gradu, komunicirati jedan s drugim? Očito ne.

Povratak u budućnost iz 1995.

U ostatku svijeta nije tako. OK, barem tako nije u SAD-u. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put ja bio odgovoran za sudbinu nekog komada papira. Rodni list nije mi trebao godinama. Transkripti ocjena s fakulteta? Sveučilišta sama međusobno razmjenjuju transkripte. Potvrde? Računi? Sve njih čuvaju banke ili kompanije kojima ste upravo platili. Osiguranje, sve to je online. I veći dio pohranjen je, ne kao opipljiva kopija, već u računalima? Da! KOMPJUTERI! Prema hrvatskim standardima, mi Amerikanci, mi živimo u budućnosti. Zapanjujuća, blistava, nevjerojatna budućnost iz... 1995!

Uspjeh!

Konačno sam došao na red pred jednim šalterom. Pokušao sam objasniti što, prema vlastitom mišljenju, tamo radim. Kroz čudno staklo-pregradu-štit-od-kihanja žena je promrmljala naziv nekog dokumenta. Pružio sam joj jedan papir. Sekunde su se činile poput minuta dok je okretala dokument u ruci. Je li to bio pravi papir? Da! To je bilo to. Uspjeh!

Važno je i ... gotovo.

Onda je odmahnula glavom. Čekajte! Ne, ne, to nije original. Ovo je kopija, rekla je, još uvijek prevrćući dokument po rukama. Zašto je to važno? Pitao sam. Štooooo? Oči su joj se raširile u nevjerici, obrve se podignule. Pogledala me kao da sam je upravo pitao nešto nevjerojatno glupo, kao zašto je voda mokra? Pitao sam opet, sporije: Zašto... je... to... važno? Muk. Sekunde su se opet pretvorile u minute. Čekao sam odgovor. Zašto je to važno, rekla je. Važno je zato što je važno.




Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju bloga.

Ocijeni članak