Ne smiju nam uzeti ono unutra!

Prošli sam tjedan u sklopu 4. susreta malih područnih škola Školsko zvono s ravnateljem područne škole Bakovčica Radovanom Kneževićem (pored Koprivnice) i novinarom i piscem Mladenom Kušecom (s više od 40 godina staža) osvojio vrh Bilogore od 309 metara nadmorske visine.

Spustili smo se nakon toga do jednog starog mlina u Gornjoj Velikoj ispred kojeg je učenicima predsjednik konjičkog kluba Bilogorski Renđeri Davor Rajšel pokazao sklonište dabrova i vidri, jestivo bilje i jestive gljive.

Jedan od učenika iz područne škole Velike Vesi pored Krapine upozorio da gljivu puharu oni zovu pezdec zbog poznatog ispuhivanja spora kroz rupu na klobuku. Nakon što je Radovan pokazao kako zna jahati konja koji nije htio odmah u galop, pored logorske vatre sam sjeo između Radovana i Mladena.

                     
                                                 Radovan Knežević i Mladen Kušec

M.I.: Jedan Radovan i jedan Mladen, gdje su se oni uopće sreli?

Radovan Knežević: Ja znam, u Makarskoj prvi put, na proglašenju najljepših školskih vrtova Republike Hrvatske 2002. godine…

Mladen Kušec: Kad se prijetio da će on imati najljepši školski vrt jer je vidio ostale školske vrtove i nije mu vrag dao mira i napravio je to. Nemojte mu vjerovati, opasan je on…

M.I.: Radovane, vi ste zaista opasni?

Radovan Knežević: Ja mislim da nisam opasan, ali da sam uporan. Kad nešto naumim onda to i ostvarim.

M.I.: Zašto zovete svake godine Mladena na 'Školsko zvono', nije vam dosadio?

Radovan Knežević: 'Školsko zvono' je manifestacija koja je nastala u jednoj emisiji HTV-a, novinarke Ane Tomašković, koja se zove Normalan život. Nakon te emisije, u kojoj smo gostovali Mladen i ja, sjeli smo na kavicu i došli smo na ideju da napravimo susrete prijateljstva malih područnih škola. Ime susreta je osmislila sama Ana. Svake godine nam dođe još jedan Mladen, Mladen Iličković i to je ekipa koja radi Školsko zvono. Dakle, Mladen Kušec je ovdje po službenoj dužnosti i bit će tu… i makar je blatan do koljena nije mu žao što je tu… voda sve opere.

Mladen Kušec: Blato je još najlakše oprati, kakvi sve znamo biti.

M.I.: Znaju li te još iznenaditi djeca na ovakvim susretima?

Mladen Kušec: Itekako, evo baš su me sad nasmijali. Razgovarao sam s dvojicom iz Velike Vesi. Jedan živi na bregu a drugi u dolini. Oni su diskutirali tko bolje živi, da li ovaj gore koji sve vidi ili ovaj dole koji se ne mora penjati da bi došao doma. Oni su prijatelji i jedan mi je rekao: 'naš život je jako bregovit'. Raduje me to… kakve sve ideje imaju djeca.

M.I.: Radovane, dugo radiš u školi, jesu li djeca sve zahtjevnija ili im roditelji pružaju sve manje vremena?

Radovan Knežević: I da i ne. Djeca su dobra. Problem je da učitelji moraju raditi sve više administrativnih poslova, ono što se ne vidi a što opterećuje. Što se tiče razreda mislim da je sada i lakše raditi jer sve možeš planirati i realizirati a nekada si trebao tražiti za neki projektić puno odobrenja. Na početku godine učitelj planira i može imati suradnike i goste predavače. Sad se škola otvorila prema lokalnoj zajednici ali i za širu međunarodnu suradnju kako kod nas organiziramo u našoj područnoj školi Međunarodni kviz znanja i prijateljstva 'Hrvatska moja domovina' gdje sudjeluju škole iz Europske unije i koji je prerastao u kviz EU moja domovina. Šteta je što su nas zaposlili sa seminarima... previše je sastančenja. Ja radim 33 godine, teško je da bi ja mogao nešto novo saznati na svim tim edukacijama i primijeniti.

                     
                                                                         Huraaa!!!

M.I.: Ostaje li u školi još mjesta za odgoj, ostaju li u djeci humane vrijednosti kad jednom odu iz nje?

Radovan Knežević: Apsolutno, u mojoj područnoj školi sve to dolazi do izražaja jer nije škola samo obrazovna ustanova. Rekao bih da je prije odgojna nego obrazovna. Ne može svatko biti doktor, ne može svatko biti profesor, direktor, učitelj, netko mora i raditi u komunalnom poduzeću ali svatko mora biti dobar čovjek. Od toga ja polazim a vidim da se tako ponašaju i ta djeca mada ih ima svih profila i svih zanimanja iako je to mala škola.

M.I.: Mladene, da bi netko bio dobar pisac za djecu poput vas treba ostati dijete cijeli život. Što vam je bilo najteže naučiti?

Mladen Kušec: Meni osobno je bilo uvijek teško naučiti šutjeti. Nevjerojatno je da sam ja samo pripovijedao, samo prispodobio i nisam slušao. Tek kad sam naučio slušati djecu počeo sam bolje raditi, zato sam imao emisiju Bijele vrane, zato sam imao Patuljke koji pojma nemaju. Zato sam imao te emisije u kojima sam slušao što govore drugi pa sam to primjenjivao u svojim knjigama. Ja sam doslovno kradljivac, ja kradem od djevojčica i dječaka njihovo djetinjstvo koje sam ja zaboravio, koje je bilo drugačije i mećem ga u knjige da bi to pročitali i mame i tate, kako bih pomirio ta dva svijeta.

M.I.: Koje to poruke djeca upućuju danas roditeljima a oni ih ne čuju?

Mladen Kušec: Imao sam prije tri dana premijeru kazališne predstave Tonkica Palonkica, frrr Ono što me je fasciniralo je da kad sam u tekstu počeo napadati roditelje da stalno viču na tebe: Od kad znam za sebe svaki dan istu priču slušam: Opet si zločest, duda je bek-bek, moraš sve pojesti, reći: Dobar tek! Te stihove kad su čula djeca, sva su se stisnula uz svoje mame. Kad je krenuo obrat, pjesma : Ti voliš mene, ja volim tebe! Cijelo je kazalište s djecom je oživjelo i počeli i roditelji i djeca pljeskati na dobrotu. Mi se mijenjamo, informatički su djeca jača od nas već sada ali srce, duša i želja da te netko voli, da prepozna u tebi dobro dijete, to je ostalo. I to je budućnost. Tehnologija dolazi, moramo je naučiti, ne smijemo biti njezini robovi, moramo uvjeriti bake i djedove da vjeruju u sebe i ne bježe. Informatika ih je pojela ali ja se ne bojim za društvo, za ljubav i za ljude. Čak se ne bojim niti za poštovanje. Neka djeca budu mali roboti ali nam ne smiju uzeti ono unutra.

Radovan Knežević: Roditelji jako griješe. Oni žele samo da im je dijete 5,0, da ima sve petice. Ako pogledate statističke podatke oni su strašni – 60% posto djece svake škole su odlični. Ja moram reći, ja sam mali čovjek i mali učitelj pa nisam bio odličan učenik. Veliki književnik i pjesnik Mladen Kušec ne znam hoće li priznati da nije ni on bio 5,0. To ništa nije značilo. Roditelji griješe, ocjena nije najbitnija. Kakav je to učenik koji ne dobije dvojku ili jedinicu. Učenik se mora tražiti. A mi možemo nešto preporučiti… svi su u nečemu dobri, sportu, vezenju ili nečemu trećemu… Roditelji toliko danas traže a djeca se sve više povlače u sebe.

Mladen Kušec: Nisu roditelji krivi! Uče djecu lagati da bi bili 5,0 jer netko drugi traži tih 5,0. U mojem su razredu bila 42 učenika a samo su dvojica bili odlikaši i to ne 5,0. A to su za nas bili štreberi i nesposobnjaci za naše društvo. Vrlo dobar kao ocjena je bilo čudo. Mi smo to s 5,0 kasnije nametnuli. U jednoj školi izvan Zagreba sam pitao zašto svi imaju 5,0. Odgovorili su mi da moraju imati jer idu u Zagreb u gimnaziju a ako ne odu da će propasti u životu. To je jedna grozna deformacija i izgubit ćemo sve vrijednosti zbog tih 5,0.

M.I.: Tražimo 5,0 a zaboravljamo da djeca trebaju biti sretna.

Mladen Kušec: Oni se prije svega moraju igrati. Pogledajte ovu djecu kako su sretni. Meni su ležali prirodni predmeti ali ja sam za matematiku bio doslovno idiot i što mi sada fali?  

Ocijeni članak