L'ecole notre quotidienne

Nedavno sam jednom Dancu objašnjavao kako je moguće da profesor hrvatskog u školi našoj svagdašnjoj moju kćer na satu istog jezika uči moliti Zdravo Marijo na francuskom. I da bude odmah jasno, mislim da je nastavnički poziv težak, slabo plaćen i još slabije cijenjen posao te da postoje ljudi koji su iznimno posvećeni tom pozivu. Naravno taj nastavnik obećava djeci odličnu ocjenu ako to dobro izmole a tanki je procjep polurazumnog objašnjenja da je on predavao hrvatski djeci gastića u Parizu pa život u toj metropoli nije nikad prebolio. Zna on ući u razgovor s djecom o tomu kako im može dati i nekoliko jedinica samo ako poželi, kao i nekoliko petica. Pretpostavljam da mu je važnije da ga se boje nego da nešto nauče iz programa kojeg bi se on morao držati. I opet da naglasim: nisam od onih roditelja koji misle da njihovo dijete mrze nekompetentni profesori, naprotiv zahtijevam da svoje djece da se potrude oko svojih obaveza.

Kad je razrednik čuo na roditeljskom sastanku od jedne mame da se te razbarušene pedagoške metode ponavljaju u njegovoj sadašnjoj generaciji kao i u prijašnjima izgledao mi je osupnut. Bilo mu je neugodno. On je već pokušao riješiti taj problem prije nekoliko godina. Pozvana je i inspekcija a profesor je uvrijeđeno predbacivao djeci da su ga izdala. No inspekcija se mora najaviti, pa je frankofoni kroatist prethodni sat, unaprijed pripremio savršeni sat hrvatskog i obećao djeci dobre ocjene ako budu aktivna i pametna. Ravnatelj je obećao kako se to neće više događati no nekako se kroz godine ispostavilo da sporni profesor dobiva samo pete razrede kako bi se šteta ograničila ili da oni profesori, koji naslijede djecu koja imaju rupe u znanju odrade, ako stignu, popunjavanje istih.

A ravnatelja je na sličnu temu prije 5-6 godina pritisnuo jedan odlučni tata koji ga je pitao što će učiniti ako opet profesorica matematike ode na bolovanje pa se ponovi da kao u slučaju njegovog djeteta nema nastave tog predmeta nekoliko mjeseci jer je teško naći kvalificiranog predavača za zamjenu. „Hja, znate dok su kolege mladi, tek dođu raditi u školu, onda još i znaju poslušati moj savjet, ali kasnije ja im ne mogu ništa ako oni ne žele raditi“, počeo je mucati ravnatelj,“ja im se moram najaviti na sat a onda oni koji ne rade kako treba mogu pripremiti unaprijed kao da sve izgleda savršeno.“

Ravnatelj je krajem prošle školske godine obećao razredniku kako moje dijete neće više imati Je-vous-salue-Marie predavača ove godine no to nije rekao pred roditeljima jer za dolazak na roditeljski nije imao vremena. No frankofonac se pojavio u razredu moje kćeri i ove godine. Moja me kćer zamolila da ne rogoborim jer se boji osvete a u razgovoru s prijateljicama je doznala kako postoje mame koje misle da se iz ničega radi problem pobožnom čovjeku koji ne može biti loš. Ja sam joj obećao da ću šutjeti i umirio je da nisam bio govoronoša kad se i prvi puta o tomu pričalo:“Razmisli je li taj profesor mogao otići predavati hrvatski u Pariz bez debele političke veze, na tomu možda leži temelj ravnateljevog straha… on se boji profesora umjesto da se profesor boji njega.“

Naravno osjetio sam ponovno kako sam licemjeran jer govorim djeci da je znanje bitno i da se isplati učiti a žive u društvu gdje je politička veza važnija. Govorim im da je bitna iskrenost ali oni su naučili da je važnije s kim i koliko smiješ biti iskren. Danac je shvatio da se u našem društvu ne odabiru najbolji nego najgori i bez moje priče. Ipak ja ne bih pisao ovo kad ne bi vjerovao da će moja djeca živjeti u nekoj zemlji sličnoj onoj iz serije Borgen gdje se odlazi sa scene zbog neke male svote za privatnu svrhu na službenoj kartici.  „Je li Borgen realističan prikaz stvarnosti?“ „Da… veoma je realističan“, odgovorio je Danac u kafiću na velolučkoj rivi.

Ocijeni članak