Knjigom po džepu



“Vi stvarno besplatno dobivate knjige? Samo vaša škola? – Ne, sve škole u Zagrebu. – Ne mogu vjerovati. I ja bih se odmah preselio u Zagreb. Što bi moji roditelji sve mogli da ne plaćaju tisuću kuna za knjige.“ Bio je to razgovor dvaju hrvatskih osnovnoškolca na trajektu kojim sam se vraćala s godišnjeg odmora, mojem brodu povratka u stvarnost.


Slušajući, sjetila sam se sebe u toj dobi – nije me brinulo hoće li moji roditelji moći kupiti knjige, podrazumijevalo da ću ih dobiti na početku školske godine. Jer sam osnovnu školu i jedan razred gimnazije pohađala u zemlji, ili točnije saveznoj državi, u kojoj su se knjige i vježbenice nasljeđivale od učenika do učenika, dobivale su se besplatno. Možda nisu bile baš u savršenom stanju, ali su mi pružale jednaku priliku za učenje poput sasvim nove knjige. S praksom kupovine školskih knjiga susrela sam se tek u šestom razredu, kad smo se vratili u Hrvatsku.


Centralizacija?


Neki će sad odmah reći da je to tako kad živimo u centraliziranoj državi, da je samo u Zagrebu dobro, da sav novac ide u glavni grad itd. Činjenica je da to djelomice jest problem, ali ne može baš biti uzrok svih loših stvari u državi. S obzirom na sve poreze, prireze i ostala davanja koja Zagrepčani plaćaju – ne bi samo knjige trebale biti besplatne. Ali, nije ovo stvar Zagreba, ovo je doista problem cijele države.


Loš sustav i zakoni


Zašto? Zato jer država svako malo dopušta promjene u obrazovnom programu, što za sobom automatski povlači potrebu za novim, prilagođenim knjigama. Tako da se može dogoditi da knjigu koja se koristila jednu školsku godinu u sljedećoj ili za dvije godine možete baciti praktički u smeće. Vaše mlađe dijete ne može je naslijediti ili nekom drugome proslijediti, niti je možete prodati.


Moralno i pravno gledajući, takva je praksa u potpunosti neprihvatljiva. Od nje profitiraju samo izdavači, a zakinuti su oni koji bi najmanje trebali biti – djeca i roditelji. I naravno, ne prepoznajem ni razmjere poboljšanja kvalitete obrazovanja u Hrvatskoj u skladu sa poboljšanjima koje se, navodno, neprekidno provode u sadržajima knjiga i vježbenica.


Naviknuti na manje


Prema Ustavu Republike Hrvatske, svako dijete ima pravo na obrazovanje. To pravo već se ozbiljno narušava činjenicom da jedan od osnovnih alata za učenje i stjecanje obrazovanja – knjiga – roditeljima predstavlja sve veći financijski teret. Svoju brigu roditelji, svjesno ili nesvjesno, prebacuju na djecu.


Pa se tako dogodi da dječak na trajektu s prijateljem karta UNO i razmišlja kako bi bilo lijepo da njegovi roditelji ne moraju potrošiti toliki iznos na knjige. Njemu se ta misao, baš kao nekoć meni besplatna knjiga, u potpunosti podrazumijevala.


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 
Otkrivanje novih i zanimljivih mjesta, ljudi i događaja pričinjava mi veliko veselje, a još više me veseli kad ta otkrića mogu podijeliti s drugima – upravo tomu služi ovaj blog. Pri tome, kao jedna od Njemica u međunarodnom programu Hrvatskog radija Glas Hrvatske, posebno želim njemačkim govornim područjima približiti našu zemlju sa svim njezinim zanimljivostima. Stoga na stranicama Glasa Hrvatske možete pronaći njemačku verziju bloga.

Ocijeni članak