Američka noga u hrvatskim vratima

Kad u SAD-u dobijete stalan posao, to može biti velika stvar. U Hrvatskoj, dobivanje stalnog posla je poput zgoditka na lutriji (osim što obično ne znači automatski i puno novca). Ja sam ga, čini se, upravo osvojio - jedan od moja tri povremena posla postao je stalan i od jeseni službeno postajem predavač engleskog jezika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Za stranca koji živi u Hrvatskoj to nije samo veliko, već ravno čudu.

Ono što događaj čini još čudesnijim od samog dobivanja posla u uvjetima anemičnog gospodarstva jest činjenica da je prethodni proces bio obavijen intenzivnim skepticizmom mojih prijatelja, članova obitelji i kolega. Kad god je spomenuta moja kandidatura za oglašeno radno mjesto, zrak je zacrnjen sumornim oblacima proizašlim iz diskusije o tome koliko je sustav korumpiran, pristran i pokvaren, neovisno o stanju ekonomije. Nemoćno su se dizale ruke, mrštile obrve, a prijatelji nastojali naći isprike za probleme zapošljavanja u Hrvatskoj. Moj pokušaj pronalaska stalnog posla doživjeli su poput idealističkog i frustrirajuće uzaludnog pokušaja.  

Daleko od savršenog svijeta

Volio bih da sad mogu reći “rekao sam ja vama” i da me je do ovoga sretnog završetka dovelo moje vjerovanje u pravedan i savršen svijet, ali nikad nisam bio toliko naivan. Takvo likovanje bilo bi nepravedno. Da, postoje problemi kad je u pitanju zapošljavanje u Hrvatskoj. Tisuće onih koji odrađuju punu satnicu rade na privremenim ugovorima, dok su mnogi drugi stalno zaposleni kroz veze i nepotizam.

Grčki zbor sumnje

Ipak, u savršenom primjeru ironije koja prožima život u Hrvatskoj, ti isti skeptici bili su oni koji su mi najviše pomogli. Neki u tome da uopće dobijem privremeni posao, neki u prevođenju mojih dokumenata na hrvatski, neki u navigaciji kroz birokraciju i uvjeravanju da je pravda na mojoj strani iako izgledi nisu. No unatoč svoj toj opipljivoj, stvarnoj podršci, moji prijatelji i kolege bili su poput grčkog zbora u tekućoj tragediji, neprestano nastojeći smanjiti moja očekivanja prije negoli postane prekasno.

Noga u vratima


Takav stav jedna je od najznačajnijih razlika između Amerikanaca i Hrvata. U SAD-u imamo izreku “staviti nogu u vrata.” To može značiti nekoliko stvari. Može značiti da je prekoračenje praga samo prvi korak u procesu. Može značiti da vaša noga sprječava da vam netko zalupi vrata u lice. Smještanje noge između zida i zatvaranja vrata sudbine način je demonstriranja vašeg pregalaštva, posvećenosti i otpornosti. Osjećam da na hrvatskom “stavljanje noge u vrata” zvuči više kao dobar način da završite sa slomljenom nogom, nego da se upustite u novu priliku.

Prema Woodyju Allenu, 80 posto života čini prisutnost. Stavljanje noge u vrata pomaže u osiguravanju da ćete biti negdje kad tamo trebati biti. Da, to može značiti i da ćete slomiti nogu, ali barem ćete znati da ste pokušali. Možete odšepati visoko uzdignuta čela. Povrijeđeni i frustrirani, ali barem ponosni.

Međuljudski odnosi u Hrvatskoj su važniji nego u SAD-u. Iako su ljudi ovdje skeptični, shvatio sam da, ako ste spremni riskirati, mnogo ljudi oko vas podijelit će rizik s vama. Imati mrežu prijatelja i onih koji će zajedno s vama staviti nogu u vrata znači da će onima s druge strane biti teže zatvoriti ih.


                                                           *******************************************


Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju ovog bloga.





Ocijeni članak