Samouki harakiri

Ne sramim se morbidnih misli. Obećavam da ću zadnji puta reći da misli koje me potiču, žile korijena ovog bloga kojeg presađujem iz svoje glave srijedom ujutro (kad se slaže emisija Eko zona koju uređujem) dolaze prilikom repetitivnih radnji, koraka tijekom šetnje i brzanja na posao ili plivanja.

Negdje kod osme od 40 samozadanih 25-metarskih širina olimpijskog bazena na Savi zapitao sam se uslijed ponavljanja osmice na francuskom, prilikom svakog zavesljaja, huit-huit-huit-udisaj-huit-huit-huit-udisaj…što bi od mene ostalo da umrem na pola te staze? Da kao u filmu Maska Manitu umjesto policajca naredi: Freez!!!


                    
                                                   Ankica Đukić i Mak Vejzović

Bila bi to lijepa, poželjna smrt bez previše mučenja nekom kemoterapijom (kako li je ono danas pisalo na nekom Facebook zidu: Rak ne dobiva pojedinac, rak dobiva cijela obitelj) ili laganoga gašenja moje svijeće višegodišnjim propuhom zločestog Nijemca koji sakriva stvari po kući, Herr Lojzeka Alzheimera. Divna li je brza smrt, prava povlastica koja oslobađa patnje! No je li ona opterećenje za okoliš? Kažu da se tijelo može raspadati i 50 godina. To vrijeme ovisi i o kiselosti tla. Stoga ratni zločinci i pribraniji serijski ubojice bacaju vapno kako bi podigli kiselost a tijela se njihovih žrtava brže raspala.

Naravno tu je i mogućnost spaljivanja. Malo sam podvojen oko te zamisli. S jedne strane zauzimao bih manje mjesta (prostorno zagađenje) i ako bi netko brzo za mnom otišao na teferič na Ahiret bilo bi više mjesta u raki (posebno mi je privlačna ideja gnojenja mojim pepelom neke ekološke oranice, moja pretvorba u dio neke organske korabice). No ako bi me spaljivali trošila bi se energija pa bi taj odlazak na vječni počinak imao veći ugljični otisak


                    


Koji bi tek ugljični otisak imale orhideje na mojem lijesu uzgojene dječjim robovskim radom i dovezene iz neke afričke zemlje? Usto moje spaljivanje poskupilo bi moj sprovod jer bi mi neki dr. Pilikost morao finom obradom izvaditi moj umjetni kuk. Taj će titanijski umetak na Jakuševcu raspasti kad propadne i ponovno nastane ova autodestruktivna civilizacija. U Gradskim grobljima kažu da izkoštavanje umjetnog kuka stoji 450 kuna, ali nisu sigurni. S druge strane čuo sam da to može sve poskupiti i za 2000 kuna. Postoji li lista za vađenje umjetnog kuka, produljuje li se ako liječnici štrajkaju i treba li se predbilježiti, kupiti preventivnu bombonjeru Hrvatski preporod da me uzmu preko reda?

Uglavnom ako me zakopaju trebaju mi u džep staviti potvrdu o ugradnji kuka (koju nosim na sva zrakoplovna putovanja) jer su od Blizanaca svugdje kontrole strože pa da ne zbunim na kontroli metala na drugoj obali Stiksa nekog zaštitara koji govori samo grčki: Artificial hip, I am a f… Kiborg, if you know, Mr.Haron, what I mean!

Requiem animi

Naravno tu je i pitanje koliko sam svijet zagadio svojim mišljenjem. Što je s mojom osjećajnom ostavštinom? Bi li moja smrt omekšala ili okamenila neke stare zamjerke, želje za osvetom ili neko drugo misaono smeće koje uporno gnjili u glavi onih s kojima sam se morao sukobiti. Heh, teško je prešutjeti gadovima da su nereciklirabilno smeće, što ću, nema promaknuća doživotno za mene...

Kaže moj kolega Beganović: Pitaj ti stručnjake za svoju kolumnu koliko treba da se čovjek raspadne u očima drugih, to vjerujem ne ovisi o vlazi. A u mojim očima nije se raspala nego s poštovanjem sastala inženjerka zrakoplovstva i doktorica znanosti Ankica Đukić koja je sletila u Laboratorij Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i ekologiju zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje. AŠO (Ankica Širokog Osmijeha) zna što će biti njezina ostavština - njezin elektrolizator koji proizvodi vodik pomoću električne energije proizvedene čisto iz Sunčeve energije s učinkovitošću od 55% (maksimalna teorijska učinkovitost je 60%) i jedan je dio slagalice onoga što se zove vodikova ekonomija (hydrogen economy). 


                    


AŠO i Maja

Kad smo pričali Ankica i me, myself & I oko komercijalizacije njezine igračke sjetio sam se Maje Buljan s Instituta Ruđer Bošković. Muči Ankicu i Maju ista briga: moraju same tražiti one koji bi napravili neki prototip temeljen na njihovom istraživanju u ruševinama hrvatske industrije ili jednostavnije rečeno prodati svoje znanje i pritom imati osjećaj da je sve to imalo nekog smisla. Maja nanosi veoma tanke slojeve germanija na staklo u slojevima od 200-500 nanometara (milijarditih dijelova metra).

To čini zato jer se prije nekoliko godina primijetilo da taj element u takvim tankim slojevima ima fotonaponska svojstva iliti kad ga pogodi foton s Apolonove Sunčane kočije on otpusti elektron i nastane električna energija. Nada se Maja da će svi proizvođači stakla jednog dana premazivati svoje proizvode jeftinim i malim količinama germanija pa će svaka staklena površina proizvoditi električnu energiju.

Ja ću nastaviti to maštanje: u nekom vozilu na vodik iz kojeg izlazi samo voda vozit će se AŠO na more a neki Golden hit će svirati na struju iz prozora. Pjevušiti će Ankica i pomisliti: Nije li tu onaj zaljev gdje su prosuli pepeo onog novinara... lako se ono zvao? Milivoj, Miladin ili tako nekako...

Ocijeni članak