Homo gaudens na biciklu

Premda mnogi s etiketirajuće distance misle da sam grub i tvrd, a neki čak i pitaju suprugu priznaj, ne boj se, među nama, da je pritajeni nasilnik, ipak mislim da ima više onih koji vjeruju kako me još uvijek neke stvari mogu ganuti i kako se po tome vidi da nisam razočaran u život jer je ganuće jedno od stvari zbog kojih je bilo vrijedno proći između kukova što je samo po sebi zadivljujuće.

Mogu teći kao potok poput jednog oca koji se jučer na humanitarnoj priredbi u osnovnoj školi moje djece skrivao lice iza žene dok je pjevala njegova kćer a na sličan način skrati mi se dah kad me ubode misao-svrdlo poput one iz ovog bloga. Jutros mi se to dogodilo preko puta jedne mafijaške banke za koju pričaju da je metastazirala kroz prokleti i nikako protekli rat. Dok su lelujali alpinistički čistači na njezinom pročelju lickajući instituciju koja je oprala dosta krvavog novca sjetio sam se Rajke Bunjevac, arhitektice koju iskreno cijenim (cijeniti nekog, nije li i to jedan od lijekova za težinu života?).

Nedavno mi je rekla kako je bitno pravilno urbanističko planiranje jer je posljedice loših zahvata u prostoru teško i skupo ispravljati (zagađenje prostora kao posljedica zagađenja u glavama). Iako sam svjestan da je to nemoguće, pomislio sam koliko bi koštalo (ili kako kažu naši lektori stajalo) da se ta arhitektonska i hladna rugoba sravni sa zemljom, preko noći, naglo i bez objašnjenja... I kako bi izgledala lica bankarskih morskih pasa, kako bi dizali remen oko svojeg pasa i uz psovku zaustavili svoje crne limuzine ispred ravne ledine kad bi jedno jutro tu opet bila obična trava.

Takva funkcionalna arhitektura pokazuje moć ali na njoj nema ništa lijepo. A kako je rekao profesor Solar na kolegiju Postmodernistička proza ljudi ne žele živjeti u samo funkcionalnom prostoru nego i u onom koji je lijep. Možda je Milivoj pritom mislio na ono da smo odviše kriva daska da bi se nešto ravno iz nas ispililo… da nismo samo racionalni već imamo i iracionalne potrebe.

Rad vs. Uživanje

Iracionalna je naša potreba za autodestrukcijom, ovom civilizacijskom, klimatskom i onom privatnom kad ne brinemo o vlastitom zdravlju pa se fizički i psihički trujemo žudeći za penzijom i nekom rajskom netaknutom okolinom a dotad često činimo svjesno i redovito svašta da si skratimo život. Zato je lijepo posjetiti zemlju gdje se živi ugodno. Prošli sam vikend bio u Nizozemskoj u kojoj žive prosječno četiri godine dulje nego u Hrvatskoj premda nije sve ni u broju godova već i u kvaliteti proživljenog, broju oduzetih dahova.

I kad sam se vratio već sljedeći sam dan bio u jednom zagrebačkom hotelu na proglašenju najbiciklističkijega grada u Hrvatskoj. Nakon što sam uzeo izjave od organizatora i pobjednika (Karlovca) ugledao sam na platnu početak filma snimljenog u Amsterdamu gdje sam šetao dan prije (Nema slučajnosti! Rekao je fatalist u mojoj tikvi, Pamtiš i uočavaš samo sličnosti! Odvratio je s podsmjehom racionalni skeptik). Smješkajući sam gledao kako je netko izračunao da Nizozemci prođu 15 milijardi kilometara na godinu s biciklom (ima ih oko 17 milijuna) i za to imaju 10 razloga:
  1. bicikl je učinkovito sredstvo prometovanja, 10 puta učinkovitije od hodanja, na prijeđenih 5 kilometara potroši se 100 Kcal, a s istom energijom automobil može prijeći samo 120 metara;
  2. bicikliranje je zdravo, redovito pedaliranje podiže fizičku spremnost za 13 posto, osoba koja to redovito čini 5 godina je mlađa od one koja to ne čini (Nizozemci žive dulje i zbog toga), ono je dobro za disanje i cirkulaciju (osoba koja redovito biciklira ima 11 posto manje rizika od kardiovaskularnih bolesti);
  3. bicikliranje pomaže u reguliranju tjelesne težine, nakon 24 godine u prosjeku se debljamo za 0,5 kilograma godišnje a polasatno bicikliranje sagorijeva 150 Kcal;
  4. ono pomaže i kod psihičkog zdravlja jer se 60 posto biciklista na kraju vožnje osjeća sretno u odnosu na 20 posto onih koji vlakom dođu do željenog odredišta;
  5. biciklom možemo doći od vrata do vrata, 50 posto biciklista koristi ga u Nizozemskoj za putovanje na posao ili u školu, 40 za rekreaciju ili kupovinu;
  6. više bicikliranja znači čišći zrak, kada bi svi nizozemski zaposlenici koji stanuju na udaljenosti manjoj od 7,5 kilometara dolazili na posao uštedjelo bi se: 3700 tona dušikovih oksida, 1200 tona sumpornog dioksida;
  7. bicikliranje smanjuje razinu buke, a time i razina stresa te povećava kvalitetu života;
  8. bicikliranje može biti brže jer omogućuje putovanje prečacima kojima ne možemo voziti automobilima i na biciklu ne stojimo u prometnim gužvama, vrijeme putovanja se može unaprijed predvidjeti, a nema ni problema s parkiranjem;
  9. bicikliranje je jeftino jer održavanje i amortizacija automobila stoji 2400 eura na godinu a održavanje električnog bicikla oko 300 a običnog oko 100 eura;
  10. bicikliranje je dobro za društveno povezivanje – bicikliranjem do škole stvaraju se manje ili veće društvene skupine a stariji ljudi koji pedaliraju imaju širu mrežu kontakata i općenito su mnogo samostalniji.


Čitajući te savjete odlučio sam, već sutra, kad sjedne plaća, popraviti svoj rumunjski bicikl i pokušati se sjetiti svojeg prvog ponija koji je stajao 400 dinara od čega sam polovicu sam uštedio, takozvani banana-sic (sjedalo) nije bio uključen u cijenu.

Paralele i dijagonale

Moj domaćin u Nizozemskoj, atletičarski trener i bivši triatlonac, veslački prvak i poznati humanitarac Čedo Paić mi je pričao kako u Nizozemskoj postoji oko 130.000 kilometara biciklističkih staza. One su odvojene od prometnica. Stoga kaže Čedo da je 100% sigurnije u prometu nego u Hrvatskoj jer nemaš problema s prometom automobila a i na svakom križanju bez oznake imaš prednost. I kako da onda to ne usporedim s mrežom biciklističkih staza koju na pločnicima crta ZGradonačelnik Bandić, premda sam rekao da nije ni pošteno ni produktivno uspoređivati zemlje? Tako nešto nisam vidio nigdje na svijetu, da se biciklističke staze crtaju na pločniku kao u Zagrebu, rekao je u Savskoj pred otvaranje svoje izložbe fotografija o biciklizmu prije dvije godine Mikael Colvill Andresen, danski fotograf i promotor biciklističkog prometa, staze se pravilno rade odvojeno i urbanistički promišljaju kroz strategije biciklističkog prometa. A kad se ljude educira i poraste broj biciklista onda ni troškovi nisu za mreže biciklističkih staza toliko skupe, nadodala se na Danca dijagonalnom u mojoj glavi Irena Brnada iz organizacije REC Hrvatska koja je dodjeljivala nagradu hrvatskim gradovima koji promoviraju i olakšavaju bicikliranje. A bicikliranje je uživanje.

Nedavno je na proslavi 20-godišnjice svoje tvrtke master makrobiotike Zlatko Peić rekao kako mu se čini da nismo rođeni da radimo nego da uživamo. Previše uspoređivanja sigurno nas u tomu sprečavaju.

Kaže mi jedan poznanik psihijatar da previše uspoređujem i krenem dalje. A ja sam mu odgovorio:


Hvala… imam samopouzdanje da se ne uspoređujem i ne varim prošlost nanovo, zapravo ja ne volim nostalgiju… razmišljao sam zapravo o paraleli osobnih i međunacionalnih usporedbi, o tomu kako se kod nas u društvu sve što bi trebali činiti dobro opravdava: to je tako vani, to je tako u EU ili negdje drugdje… kao da bez direktiva mi ne možemo pokrenuti razdvajanje otpada, poštovati ljudska prava, otvoriti radna mjesta…i pitam se je li to zato što je jal (proistekla iz bespotrebnih usporedbi) nacionalna bolest ili se pravi autoriteti ne vide od lažnih u prvom planu ili na poslu i u cijeloj državi odlučuju oni koji misle o samo svojem interesu… ali opet kad napravim korak natrag i pogledam tu misao sjetim se svojeg obiteljskog utočišta u kojemu se ta buka ne čuje… ili je nekako smiješno nevažna… svako vam dobro… pomogli ste mi da uobličim jedan pasus… Mladen 

Ocijeni članak