Ugljična dijeta u zemlji odricanja


Kad sam nedavno u jednom danu prehodao desetak kilometara jer nisam imao za benzin sjetio sam se kolegice koja je za potrebe pisanja kolumne iz prve ruke u jednom zelenom časopisu bila na karbonskoj ili ugljičnoj dijeti.

Nije to smanjeni unos ugljikohidrata kojim se pate u korizmeno vrijeme oni koji su griješili tijekom onog božićnog i novogodišnjeg već pokušaj da se smanji osobni ugljični otisak ili da se izbjegnu svi postupci kojima se stvaraju velike emisije ugljičnog dioksida i ostalih stakleničkih plinova ili smanji osobni doprinos zagađenju i klimatskim promjenama.

Kolegici je isprva bilo zabavno voziti se biciklom i jesti lokalnu ekološki uzgojenu hranu (za koju je imala novaca i za čiji se transport troši manje emisija) dok nije pala prva kiša a tramvaj i bus bili puni znojnih ljudi s kojima joj se nije guralo dok su prometala puzala kroz prometnu gužvu. Teško je biti dosljedan. Ili kako kaže sociolog Dražen Šimleša, specijaliziran za globalizaciju i održivi razvoj: To je nemoguće očekivati za većinu ljudi i zato individualne akcije ili osobni odabiri imaju neke vajde, ali smo do određene granice, nakon čega su potrebni puno širi zahvati u lokalnoj zajednici ili čitavom društvu.

Nisam provjerio koliko je kolegica na dijeti izdržala i koliko je puta pomislila: „Čemu takvi osobni doprinosi kad globalne emisije i dalje rastu bez obzira koliko se mi lokalno pedalirali a porez na tonu emitiranog ugljičnog dioksida je na mršavih 6 eura pa veliki zagađivači nisu natjerani na pomake?


Možda ipak?

Ili ipak jesu i veliki natjerani da nešto učine? Nedavno smo objavili u emisiji Eko zona kako je njemački energetski div RWE (isti onaj koji je odustao od Plomina C) objavio gubitke u prošloj godini od tri milijarde eura. Tvrdi da je kriva njemačka država koja kod otkupa energije daje prvenstvo obnovljivim izvorima a termoelektrane na ugljen joj služe samo kao rezerva u sustavu pa zbog premalog broja sati nisu isplative.

Njemačke potrošačke udruge boje se da će raja platiti te gubitke kroz neke nove poreze. Veliki njemački energetski koncerni podnijeli su 42 zahtjeva za isključenje termoelektrana na ugljen ukupne snage 11.000 MW (dva i pol puta više od ukupne hrvatske proizvodnje) njemačkoj energetskoj regulatornoj agenciji ali su odbijeni.


Greenpeace im se nasmijao studijom u kojoj je ustvrdio kako su zarobljeni u prošlosti i kako nisu ozbiljno shvatili usisavanje zelenih programa u njemački koalicijski sporazum Kaiserin Merkel&SPD-ova nejačad te pojavu malih jeftinijih opskrbljivača koji usto nude samo zelenu struju bez ugovornih obveza.

Ne znamo još kako će proći Plomin C na uvozni ugljen kad ga izgrade. Hrvatska Vlada nema dvojbi trebamo li ići u smjeru fosilnih goriva: ministar gospodarstva i dalje priča kako ležimo na plinu vlastitom ili ruskom (zato planovi za termoelektranu na plin u Osijeku iako je struja iz takvih drugim zemljama poput Danske preskupa) i kako toplana elektrana na biomasu zapošljava mnogo ljudi (s minimalnim nadnicama šumskih sjekača) a vjetroelektrana samo dva čovjeka (zadnja dva inženjera koji još nisu pobjegli iz Apsurdistrana).

Kako se u Hrvatskoj ne shvaća da su poticaji obnovljivim izvorima zapravo potpora radnim mjestima u industriji bit će da u Končaru na proizvodnji vjetroagregata rade samo ta dva čovjeka (iako Končar ima planove za još 300 megawata vjetra), ista dva koja rade na transformatorima za vjetroelektrane (to su oni koji su  za Filipine napravili onu grdosiju), a popodne u fušu montiraju dalekovode i izrađuju u hrvatskom brodogradilištu stupove poput onih za nedavno otvorenu vjetroelektranu na Pelješcu.

A ta su dvojica stigli sami izliliti 19 temelja vjetroelektrane pored Šibenika (20 posto investicije za hrvatsku građevinsku tvrtku) i sad ta dva ista kontroliraju pokusni rad. I vjerojatno su i ti genijalci došli iz AZRE, razvojne agencije varaždinske županije otkud HNS mobilizira kadar naših energetskih stratega. Onih koji smatraju da trebamo Plomin C na ugljen i sličnu u Pločama kako bi tvornica Aluminija u Mostaru imala jeftinu struju (gdje je hrvatska država suvlasnik). A Ploče bi u zamjenu za trovanje dobile besplatnu toplinu za neke staklenike kojih još nema i pitanje je jesu li u tom raju pored donje Neretve potrebni.

Doduše neki je dan u HEP-ovom Vjesniku najavljeno kako će se u nekoliko faza smanjiti emisije dušičnih oksida iz Plomina za više od 9 puta do 2018. Emisije žive (24 posto svjetskih antropogenih emisija žive dolazi iz termoelektrana na fosilna goriva) arsena, bora, kadmija, kroma, fluora, molibdena, olova i selena iz termoelektrana nitko ne spominje, čemu cjepidlačiti?

Osim toga koja je mogućnost da u Hrvatskoj državno odvjetništvo zatvori termoelektranu kao nedavno u Italiji jer se sumnja kako je zbog rada te TE na ugljen u razdoblju između 2000. i 2007. došlo do 442 smrtna slučaja (kako to izraziti neoliberalnom računicom, koliko vrijedi jedan Talijan?), gotovo 2.000 slučajeva hospitalizacije odraslih zbog respiratornih i kardiovaskularnih bolesti te 450 slučajeva hospitalizacije djece zbog respiratornih bolesti i napadaja astme između 2005. i 2012.?

Utvrđeno je kako rad TE nije bio usklađen s pojedinim odredbama o zaštiti okoliša te da je postojao manjkav sustav nadzora rada. To se kod nas jednostavno ne može dogoditi jer je Italija mafijaška država. I stvar je jasna - radnik u Aluminiju će i dalje imati posao i direktori bonuse a bivši poljoprivrednik u dolini Neretve astmu ili rak jer mu je Vlada loše bacila grah.


Kako rješava stvar onaj koji se prekasno rodio

U Italiji gori otpad pored velikih gradova a Super Miki je nedavno u Zagrebu pokazao kako se razdvaja otpad. Kako bi na to potaknuo građane Zapruđa u kojem se prije par godina provodio pilot projekt razdvajanja otpada s lošim rezultatima. Ali sad je sve drugačije jer je Super Miki jednom penziću rekao da ima vremena za kontrolu susjeda, tko baca biooptad u smeđu kantu: Suseeeeed, ne čušpajz u plavu, pozval bu vam Super Mikijaaa! Poželio je Miki biti taj penzić jer je prije nekog vremena rekao kako bi otpad prije riješio da se ranije rodio. A penziće umiruje kako će svi imati manje računčeke umiljavajući se biračima svojim kajkavskim deminutivima oštrih rubova iako je već u predstudiji zagrebačke spalionice bilo najavljeno kako bilo kakav sustav drugačiji od ovog znači povećanje cijene zbrinjavanja otpada (minimalno 900 kuna po toni bez troškova odlaganja 90 tisuća tona šljake na godinu u odnosu na sadašnjih 350).

No to se govori poslije izbora kad se biračima poručuje da mogu iseliti ako im se tu ne živi. Ovako i dalje Miki mora imati sućuti pa na pretrpani Jakuševec ne stavlja samo nerazvrstani otpad iz Zagreba već i onaj i Samobora gdje je odlagalište pored vodocrpilišta opravdano zatvoreno godinama. Pardonček, kad nešto ne valja to radi Holding. Nema Miki dvojbi kao kolegica s početka ove priče oko toga može li on osobno smanjiti emisije stakleničkog metana iz raspadnute zagrebačke hrane iako nema lokaciju bioplinare i iako gradnja centra u kojem bi se možda obrađivao biootpad u uređenijoj Ljubljani traje čitavo desetljeće.

To će se sve riješiti interventno podjelom graha radnicima koji će raditi dvije smjene kao Miki nekad kao student. Pomoći će Mikiju tvrtka C.I.O.S. koja je nedavno dobila posao glomaznog otpada u Zagrebu (koja zgodna referenca za preuzimanje cijelog otpada u budućnosti) pa se nastavlja dobra suradnja još iz 2004. kad je metropola za premještaj iz stare cementare toj tvrtki za zemljište, novu trafostanicu na kilometar i pol udaljenoj lokaciji i naknadu za prekid rada tijekom selidbe isplatila 55.518.023 kune, kaj ne, idemo delat!


Captain Jean-Luc Picard waste teleportation

A delalo se i u Jaski iz koje nam je ministar Zmajlović kojeg su novinari Novog lista nedavno podboli pitanjem zašto je tako revan prema zagrebačkom odlagalištu a drugima gleda kroz prste. U Jaski se uz pomoć novaca poreznih obveznika iz Fonda za zaštitu okoliša i lokalne štibre zatvorilo odlagalište. No gradonačelnik Novosel koji je naslijedio sadašnjeg ministra Zmajlovića ne zna gdje koncesionar, tvrtka Eko-flor (u vlasništvu C.I.O.S. grupe gdje je suvlasnik Petar Pripuz) odlaže otpad iz Jastrebarskog. Eko-flor kaže da kad njihovo varaždinsko postrojenje (u koje dolazi i otpad iz Makarske i Zaprešića) ne može zbog ograničenog kapaciteta obraditi otpad iz Jastrebarskog on završava na odlagalištima u Garešnici, Vukovaru i Donjem Miholjcu.

Pametno…jako pametno…siromašni slavonski gradovi čiji komunalci naplaćuju odlaganje nešto više od 100 kuna po toni moraju primati tuđi otpad jer im krediti za sanaciju odlagališta po europskim standardima prijete stečajem gradova na čelu kojih su gradonačelnici koji nemaju cojones reći biračima kako se treba platiti više za uspostavu europskog sustava zbrinjavanja otpada no znali su graditi odlagališta koja kako kaže jedan komunalac ne bi napunili smećem svojeg grada ni za sto godina...

Ali ako se gleda dosljedno onda se sve koristi smanjenja emisije metana sa zatvorenih odlagališta (ako su uopće spriječene) poništavaju emisijama ugljičnog dioksida za prijevoz smeća 300 kilometara od Jastrebarskog. No tko kaže da u Apsuridstanu trebamo biti dosljedni, neka privatne tvrtke teleportiraju otpad na račun raje s jednog mjesta na drugo kad to javne tvrtke ne mogu a ni birači to ne zahtijevaju od svojih super feš gradonačelnika i ministara.


Nemrsni dan

Nedavno su na Svjetskom danu bez mesa Prijatelji životinja podsjetili na vezu konzumacije mesa i uništavanja okoliša. Ako 25.000 pojedinaca, koji su na to prisegnuli, odaberu hraniti se isključivo veganski (bez ikakvih proizvoda životinjskog porijekla) na Svjetski dan bez mesa (20. ožujka), u jednom danu spriječit ćemo da: 8.000 životinja bude ubijeno, 343.700 m2 šume bude uništeno, 10.500 doza antibiotika bude zlouporabljeno na farmama.

Ako 25.000 pojedinaca, koji su na to prisegnuli, odaberu hraniti se isključivo veganski svaki ponedjeljak, u jednoj godini spriječit ćemo da: 417.000 životinja bude ubijeno, 17,93 milijuna m2 šume bude uništeno, 500.000 doza antibiotika bude zlouporabljeno na farmama.

Ako 25.000 pojedinaca, koji su na to prisegnuli, odaberu hraniti se isključivo veganski svaki dan, u jednoj godini spriječit ćemo da: 2,9 milijuna životinja bude ubijeno, 130,06 milijuna m2 šume bude uništeno, 3,8 milijuna doza antibiotika bude zlouporabljeno na farmama.

Nakon svih tih brojki pomislio sam kako sam ipak presebičan i volim jesti meso. Grižnju savjesti anesteziram pretpostavkom da broj stanovnika na Zemlji raste brže od broja vegana pa ova civilizacija ipak polako ali sigurno ide dovraga. Ili kako kaže spomenuti Šimleša: Pojedinačni su napori ok ali ako nema nekih širih sistemskih promjena, s time definitivno nećemo spasiti ne samo planet, nego niti sami sebe.

Ocijeni članak