Zašto prosvjedovati?

Prosvjednici su okupirali ulice Ukrajine, Bosne i Hercegovine, Venezuele, Tajlanda, da spomenem samo neke. U svjetlu tih događaja, mnogi Hrvati zapitali su se - na društvenim mrežama - hoće li takvi prosvjedi krenuti i ovdje. 

Neki poručuju da je vrijeme da se i Hrvati dignu na noge; drugi ocjenjuju da stvari nisu toliko loše, zasad. Stvarnost je ovakva: prosvjed je veoma kompliciran i počesto nejasan vid kolektivne akcije. Nemoguće ga je predvidjeti, a vrlo moguće krivo razumjeti. 

Zašto ljudi prosvjeduju? Većina bi rekla – jer su zbog nečega ljuti. Mene ljuti puno toga. Primjerice, čekanje u dugom redu za dokumente u MUP-u i cijena čaja u kafićima. No, nikada nisam prosvjedovao zbog MUP-a ili čaja. Činjenica da nas nešto ljuti obično nije dovoljno jak razlog da krenemo u prosvjed.

Prosvjednici uvijek imaju jake racionalne razloge. Naravno, možemo smatrati da su neki od njih prolupali, ali to ne znači da ne znaju što žele i ne uviđaju korisnost ili uzaludnost pokušaja da ostvare svoje ciljeve. Racionalnost prosvjednika ogleda se u činjenici da se, u slučaju da sam ja recimo organizirao prosvjed za kraće redove u MUP-u, većina ljudi sigurno ne bi odazvala pozivu. Siguran sam da bi svatko pozdravio kraće redove. Sumnjam da itko voli duga čekanja. Zašto se, dakle, većina nezadovoljnika ne bi odazvala pozivu na takav prosvjed? 

Razlog bi bio taj što su kraći redovi - javno dobro. To znači da bi se svakome, uz pretpostavku da prosvjed uspije, omogućilo kraće čekanje, neovisno o tome što su sami poduzeli, ili nisu, u borbi za kraće redove. Kada smo suočeni s procesom stjecanja javnog dobra, većina nas odabrat će 'besplatnu vožnju', što znači da ćemo se nadati ostvariti korist od tog javnog dobra bez sudjelovanja u njegovu ostvarenju.

Prosvjednici također razmišljaju strateški. Primjerice, prema posljednjem istraživanju Ipsos Pulsa, aktualni premijer Zoran Milanović treći je na listi najnepopularnih političara u Hrvatskoj. To nas vodi do sljedećeg pitanja: Zašto nitko ne prosvjeduje tražeći smjenu premijera? Stvari postaju jasnije kad u tom istom istraživanju vidite da je najmanje popularan hrvatski političar, Tomislav Karamarko, u slučaju pada vlade najizglednija zamjena za Milanovića. Racionalno, manje željeni ishod bolji je od najnepoželjnijeg izbora. Mnogi zacijelo vjeruju da bi prosvjed, u ovom slučaju, bio uzaludan, ili bi čak urodio još gorim rezultatom.

Vratimo se na moj prosvjed. Zamislimo: stojim ja tako sa transparentom u ruci, zahtijevajući kraće redove, dok pored mene prolaze stotine ljudi. Većina njih vjerojatno podržava moj zahtjev, većina bi također htjela kraće redove, no u najboljem slučaju  pridružit će mi se samo nekolicina nezadovoljnika. Prosvjed ostaje malen, a redovi ostaju veliki.


To je problem kolektivne akcije. On nam pokazuje da se prosvjedi ne vrte oko razine nezadovoljstva ili podrške zahtjevima društvenih pokreta. Umjesto toga, problematika prosvjeda svodi se na prevladavanje pojedinačne sklonosti ka gore spomenutoj  'besplatnoj vožnji'.

Rješavanje problema kolektivne akcije obično zahtijeva da se prosvjednicima osigura neki individualni poticaj. Nekoć je to podrazumijevalo svašta - od toga da se osigura neradni dan, besplatno pivo, do ozbiljnog društvenog pritiska. Ironija prosvjeda je u tome što kratkoročni vlastiti interes često potkopava našu plemenitu, dugotrajnu potragu za javnim dobrom.


________________________________________________________

Kao hrvatski zet i Amerikanac kojemu je rodno mjesto Tulsa - Oklahoma, često sam šokiran, zbunjen, ali i ugodno iznenađen razlikama u načinu života između SAD-a i Hrvatske. Zato sam i počeo pisati Zablogreb. Ovaj blog zapravo je još jedan pokušaj da shvatim mnoge od tih razlika. Kao član engleske redakcije u međunarodnom programu Hrvatskog radija, želim dočarati Hrvatsku ljudima engleskih govornih područja i ujedno protumačiti ponešto iz tih dijelova svijeta Hrvatima. Glas Hrvatske na svojim mrežnim stranicama donosi i englesku verziju ovog bloga.

Ocijeni članak