Concepcion Picciotto

Urednik je vjerojatno bio u pravu kada je na prvi, davni prijedlog da napravim reportažu o Conncepcion Piccioto odgovorio negativno, uz komentar - to je garant neka lujka.

Ipak, nešto me vuče natrag sitnoj ženi s neobičnom instalacijom na glavi, čudakinji koja već tri desetljeća svaki dan dolazi na svoje radno mjesto - bijeli šator podignut točno nasuprot glavnom ulazu u Bijelu kuću.

Zaustavljam se pored Connie nakon snimanja stand up-a za prilog o ljetovanjima američkih političara. Jedan je od onih washingtonskih dana u kolovozu kada je zrak ljepljiv poput sećerne vune, ali vremenske okolnosti nikada nisu bile isprika za 77-godišnju mirovnu aktivisticu.

Sjedi stoički ispred šatora, dijeli turistima letke i lekcije o nuklearnom naoružanju koje će uništiti svijet. Primjećujem i novi letak, fotografiju Edwarda Snowdena ispod koje piše: "Hvala ti, ti si heroj". Pitam Connie kada stigne pratiti vijesti. "Ne gledam televiziju, ali znam sto se događa", odgovara poluzainteresirano.

Glas joj je piskutav, lice izborano od zima i ljeta koje je provela kampirajući na Pennsylvania Aveniji. Svaki put kada je sretnem pogled mi nekontrolirano bježi prema kreaciji na njenoj glavi: marama, ispod koje je perika nalijepljena na neku vrstu kacige, šljema. Pročitala sam u jednoj od reportaža koje joj je posvetio "Washington Post" da je ta instalacija obrana od elektromagnetskih valova koje vlada odašilje prema njenoj glavi.

Lujka. Ali, Connie nije luda. Ok, možda pomalo, ali ne potpuno. Prije puno godina radila je kao tajnica u španjolskom diplomatskom predstavništvu u New Yorku. Udala se za zgodnog crnokosog Talijana, usvojili su djevojčicu iz Argentine, Olgu. Idila nije potrajala, a očajna Connie, kojoj je bivši suprug zabranjivao kontakt s kćeri, jedne je zime pravdu dosla tražiti ispred Bijele kuće. Tamo je srela Williama Thomasa, pacifista koji je prosvjedima ispred najmoćnijeg ureda na svijetu pokušavao utjecati na neke aspekte američke politike. Postali su tandem. Njihovo je bdijene za mir i svijet bez nuklearnog oružja ispred Bijele kuće počelo u lipnju 1981. Nijednom nije prekinuto, u malom šatoru uvijek je netko, puna 24 sata, svaki dan. Prije četiri godine Thomas koji je živio boemski i intenzivno, iznenada je umro.

"Thomas je bio istinski heroj. Vi ljudi, vi ste kao ovce. Zbog takvih kao što ste vi moram ovdje biti, ništa ne shvaćate", kaže Connie nakon duge stanke u našoj ne baš glatkoj konverzaciji. Ne znam govori li meni ili skupini turista koji su se okupili ispred šatora pozirajući za zajedničku fotografiju. Smijulje se, a Connie gleda nekamo u daljinu, pored njih.

Thomas je otišao, ali nije ostala potpuno sama. Poneku smjenu u bdijenju preuzmu aktivisti koje je iznjedrio pokret Occupay DC. Mladić duge, plave kose, koji je ranije u lotos poziciji sjedio ispred Bijele kuće s natpisom "Korporacije - smrt za slobodu", dolazi zamijeniti Connie. Prije no što sjedne na svoj bicikl i odveze se u grad, Concepcion Picciotto daje mi letke. Jedan je o njenoj životnoj prici, drugi o nuklearnoj proliferaciji. Priznajem, opet ću ih krišom ostaviti na klupi parka Lafayette.

Ocijeni članak